Redoviti, XXXI. po redu, Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije upriličen je, 7. svibnja, u sarajevskoj prvostolnici Srca Isusova i Svećeničkom domu Vrhbosanske nadbiskupije.

Foto: Miroslav Gracić, Katolički tjednik

Sabor je započeo euharistijskim slavljem u katedrali koje je predvodio vrhbosanski nadbiskup metropolit i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u Bosni i Hercegovini mons. Tomo Vukšić. U koncelebraciji s njim bili su apostolski nuncij u BiH mons. Francis Assisi Chullikatt provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić, generalni vikar Vrhbosanske nabiskupije mons. Slađan Ćosić te više od 180 nazočnih svećenika.

Nazočne je na početku pozdravio mons. Vukšić te im zahvalio na dolasku u majku svih crkava Vrhbosanske nadbiskupije. „Imamo posebno milost da osim što smo se okupili na našem redovitom zasjedanju ovu misu slavimo u vrijeme kad u središtu Katoličke Crkve započinje euharistija za izbor novoga Svetoga Oca“, kazao je te dodao da se mjesna „Vrhbosanska Crkva pridružuje sveopćoj u molitvi da „dragi Bog svojoj zajednici pohvali pastira koji će biti uzor stada, čuvati ga u vjeri i predvoditi na putu posvećenja i spasenja“.

Deset jubilarnih crkava

U prigodnoj homiliji koju je naslovio Svećenici kao hodočasnici nade u glavnoj od deset crkava, posutih pored putova u Vrhbosanskoj nadbiskupiji nadbiskup Tomo je najprije istaknuo kako se svećenici redovito sastaju ponajprije zato da zahvale Gospodinu za povjerenje koje im je ukazao time što ih je pozvao da budu njegovi suradnici u djelu posvećenja i spasenja čovjeka i cijele ljudske povijesti. Dodao je da se okupljaju kako bi i razmijenili informacije o tomu što su uradili kao i o budućim nakanama i planovima. Posvijestivši da je prvotno bilo predviđeno da susret bude 30. travnja u srijedu nakon svetkovine Uskrsa, naglasio je kako su franjevci u isto vrijeme imali svoje redovito kapitularno zasjedanje, te su se dogovorili za pomjeranje nadnevka za tjedan dana „što svakako treba prepoznati kao znak bratskog uvažavanja“.

Kazavši kako je 2025. Jubilarna godina od Isusova rođenja posvjestio je da je u skladu s prijedlozima iz Rima o obilježavanju ovoga važnog jubileja u Vrhbosanskoj nadbiskupiji deset crkava proglašeno za jubilarne. „Jedna od njih je ova katedrala. U njoj smo svečanim slavljem otvorili, a u njoj ćemo i zatvoriti Jubilarnu godinu (…) Vrlo je važno imati u svijesti da će ovaj jubilej usmjeriti putovanje cijele Crkve i svakoga kršćanskoga vjernika prema jednoj drugoj obljetnici koja je fundamentalna za sve kršćane: prema 2033. kada će se slaviti 2000 godina od slavnoga djela otkupljenja čovjeka po muci, smrti i uskrsnuću Gospodina Isusa Krista“, kazao je mons. Vukšić i dodao kako je kršćanski život častan put, ali vrlo zahtjevan.

Nadalje je posvijestio kako je hodočašće bitan element svakoga jubilejskog događaja. „Život je putovanje kroz vrijeme, hodočašće, i ustrajavanje u njemu u simboličkom smislu puno je značenja za one koji traže smisao života i veoma je prikladno za ponovno otkrivanje vrijednosti tišine, truda i usredotočenosti na ono bitno“, ustvrdio je i dodao da će se u partikularnim Crkvama posebna pozornost posvetiti pripravi svećenikâ i vjernikâ za ispovijed i osiguravanju mogućnosti za pojedinačnu ispovijed“ (Spes non confundit, 5).

„Vjerni nakani Crkve, okupili smo se danas u glavnoj od deset crkava, posutih pored putova u našoj Nadbiskupiji na jubilejsko hodočašće prezbiterija: na zahvalu, na molitvu, na sakrament pomirenja i na razmatranje, kako bismo, vrativši se na mjesta svoga služenja, pomireni s Gospodinom i osnaženi u vjeri u Krista Gospodina, nadu našu, imali moralno pravo braći i sestrama naviještati milost, milosrđe i mir od Boga Oca i Krista Isusa, Gospodina našega (usp. 1 Tim 1,1-2)“, rekao je nadbiskup Vukšić ističući kako je u svakom razdoblju i okolnostima Crkva pozvana prepoznavati znakove koje joj Gospodin šalje.

„O njima i o potrebi da ih se prepoznaje govorio je također Isus (usp. Mt 16,3), a crkveno učiteljstvo o istoj temi dodaje: 'Crkva je dužna u svako vrijeme ispitivati znakove vremena i tumačiti ih u svjetlu evanđelja tako da uzmogne odgovoriti na vječna ljudska pitanja o smislu sadašnjeg i budućeg života te o njihovu međusobnom odnosu, i to na način kako odgovara svakom pojedinom naraštaju' (Drugi vatikanski koncil, Gaudium et spes, 4). Glede toga pokojni papa Franjo dodaje da kao kršćanski vjernici i svjedoci nade ponajprije 'moramo obratiti pozornost na mnoge dobre stvari u svijetu kako ne bismo upali u napast da se smatramo ophrvanima zlom i nasiljem. Ali znakovi vremena, koji u sebi sadrže čežnju ljudskog srca potrebita spasonosne Božje prisutnosti, traže da se pretvore u znakove nade' (Spes non confundit, 7). To je časna zadaća kršćana“, ustvrdio je nadbiskup dodajući kako je kršćanin pozvan prepoznati istinu da je zemlja puna dobrote Gospodnje (usp. Ps 33,5) i biti svjedok, graditelj i promicatelj dobrih znakova vremena.

Hrabri svjedoci Kristovi

„Istina je također da ti znakovi nisu uvijek dobri i da postoje razdoblja kad su loši znakovi vrlo prisutni te ugrožavaju sklad koji Bog želi i unose razne oblike nemira među Božja stvorenja. A poslanje je kršćana i u takvim okolnostima naviještati Krista, nadu našu. O jednome od takvih opasnih vremena i hrabrom propovijedanju Krista u njemu govori današnje prvo čitanje iz Svetoga Pisma (Dj 8,1-8)“, naglasio je i dodao kako je znak za prezbiterij Nadbiskupije današnji odlomak iz Djela apostolskih u kojemu se Sveti Luka sjeća teških progona, koji su pogodili kršćane u Jeruzalemu nakon kamenovanja mučenika Stjepana (usp. Dj 8,1-8) i opisuje njihovu reakciju na opasnosti kojima su bili izloženi.

„…najvažnija poruka ovoga biblijskog odlomka je da su se učenici u vrijeme velikoga progona raspršili ali i dalje navješćivali Riječ Božju. Tako su bili hrabri svjedoci Kristovi, znakovi nade. Dobri znakovi svoga vremena. I primjer svim kasnijim generacijama Isusovih učenika“, dodao je mons. Vukšić tvrdeći kako je „znak također i činjenica da ovo svoje okupljanje održavamo upravo na dan kad počinje konklava za izbor novoga predstojnika Crkve“.

Podsjetio je kako su se apostoli, neposredno prije negoli će u svoj zbor izabrati Matiju, okupili i molili (Dj 1,24-25) i tek onda birali.

Pred kraj propovijedi posvijestio je kako je u dokumentu, kojim je najavio jubilarnu godinu, papa Franjo kršćane nazvao hodočasnicima: na tragu toga nadbiskup je na sve želje za ostvarenje znakova nade, kao Isusovi učenici i njegovi svjedoci, „obećavamo svoj doprinos i dodajemo poniznu molitvu da u Bosni Hercegovini prestane sijanje straha, da se ostvari društveni dijalog, zauzimanje za opće dobro, zaštita čovjekova dostojanstva i poštivanje ljudskih prava“. Na kraju propovijedi pročitao je molitvu Svetoga Franje koju je, prikazavši je u službi svjedoka i hodočasnika kršćanske nade, istaknuo kao molitvu i program svih svećenika.

Na završetku mise nadbiskup je izmolio molitvu da kardinali na konklavi izaberu novoga papu.

Liturgijsko slavlje animirao je Katedralni mješoviti zbor Josip Stadler pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

Svećenik treba biti graditelj mira

Poslije svete mise uslijedio je u dvorani Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije radni dio susreta koji je ovaj put, zbog obilježavanja Jubilejske godine, bio isključivo duhovnog karaktera. Nagovor na temu Jubilej 2025. u svjetlu Biblije i dokumenata Učiteljstva imao je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra Anto Popović.

Program je moderirao i vodio generalni vikar, a prezbiterima se prvi obratio provincijal Dadić koji je pozdravivši nazočne u Godini nade koju je nazvao jasnim pozivom za svećenike da budu hodočasnici nade. „Trenutci kada je Sveta Stolica upražnjena jesu časovi kada razmišljamo da nam Bog šalje jasnu poruku da zna tko je papa koji će voditi Crkvu. Zato moramo znati što je naša zadaća u ovom trenutku, osobito nas u BiH gdje se osjeća napetost. Mi trebamo biti oni koji će graditi mostove, govoriti o miru i u dijalogu s drugima jasno iznijeti naše pozicije kako Crkve tako i naroda“, kazao je fra Zdravko zaželjevši da zajednički susret svećenika bude „obogaćenje svima nama“.

Dobrodošlicu je predavaču i nazočnim svećenicima uputio je potom nadbiskup Tomo. „Najveća je naša čast biti svjedoci nade koja je drugo ime za Isusa Krista. Nada nije samo životna pozitivna strana koja ljude vodi i nadahnjuje nego se radi o izvoru svega onoga što je pozitivno u ljudskom životima, što je krepost, dobrota i što je lijepo“, kazao je mons. Vukšić zaželjevši da dragi Bog blagoslovi na putu obraćenja i posvećenja te „pomogne svima nama da otkrijemo kako je Krist ne samo početak, nego i nada naša, izvorište kao jedna osoba Presvetog Trojstva i jedan od prvih usnulih“.

Predavanje na temu Jubileja 2025.

Potom je uslijedio nagovor fra Ante koji se sastojao iz četiri dijela, a koje je pratila prigodna tekstualna prezentacija putem projektora. U uvodu je najprije tumačio pojedine elemente iz loga za Jubilej 2025., a u nastavku je dao mnoštvo faktografskih informacija o dokumentu pape Franje Spes non confundit, kojim je proglasio 2025. jubilejskom, odnosno Svetom godinom.

U drugom dijelu predavanja izdvojio je mnoge važne poruke iz ovog dokumenta, dok je posebna pozornost posvećena trećem, najopsežnijem naslovu unutar njega: Znakovi nade (br. 7-15), u kojem su svećenici i vjernici pozvani da postanu konkretni znakovi nade za braću i sestre koji žive u teškim uvjetima: rata, lišenosti slobode, bolesti, starosti, osamljenosti, izbjeglištva, siromaštva. Istaknuo je posebnu brigu pape Bergoglija  koju je imao prema zatvorenicima i migrantima

Predavač je u br. 10 Znakova nade navodio ključne svetopisamske tekstove  koji otkrivaju temelj i smisao Svete godine. Nadalje je podcrtao kako peti naslov ovog dokumenta Usidreni u nadi (br. 18-25) govori o nadi “da ćemo zauvijek živjeti u Isusu umrlom i uskrslom, ali i o Božjem sudu, o stvarnosti grijeha, o sakramentu pokore u kojem Gospodin uništava naše grijehe i o punini Božjeg oprosta koji uklanja posljedice grijeha“. Fra Anto je podcrtao i kako je Isusova majka Marija naša Majka Nade i „pritječe nam u pomoć i poziva da vjerujemo i nastavimo se nadati“ te je posebice „duhovna majka svih svećenika“.

Treći i posljednji dio njegova predavanja analizirao je prvu riječ iz gesla ove Jubilejske godine koje glasi "peregrinantes in spem". Riječ peregrinantes povezao je se s "postajama" okrjepe koje su potrebne hodočasnicima na putovanju, a one su protumačene pomoću apostolskih pisama Dies Domini (Sv. Ivan Pavao II.) i Aperuit illis (papa Franjo). Posebice se osvrnuo na početke kršćanstva u vrijeme Rimskoga Carstva kada je ta država bila „globalizam u malom“ i sigurnost, što je pomoglo kršćanstvu da se raširi po svim njegovim dijelovima koristeći upravo „postaje okrjepe“ koje su postojale na svim rimskim prometnicama koje su imale desetke tisuća kilometara. Progovorio je i o univerzalnosti grčkog i latinskog jezika u tom carstvu, rimskoga prava i novaca denara. Uspoređujući putnike za vrijeme Rimskoga Carstva s hodočasnicima u Jubilarnoj 2025. kazao je kako su svim putnicima potrebne postaje za okrjepu, koje današnji čovjek nalazi u nedjelji, crkvi i euharistiji.

Svoje predavanje završio je porukom na engleskom jeziku, koja je bila izvan programa predavanja, koja se nalazi u crkvama sestara Sv. Majke Terezije, a to je da svećenici Kristovi trebaju svaku misu slaviti kao da im je prva sveta misa, jedina i posljednja.

Svećenički sabor zatvorio je generalni vikar i nazočne pozvao na nastavak zajedništva oko obiteljskog stola.

Ž.I., KT