Povodom Dana bolesnika Katolički tjednik donosi razgovor s izv. profesoricom na Katedri za kirurgiju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru dr. sc. Vlatkom Martinović, dr. med.

Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Naša sugovornica dr. Martinović rođena je 1. lipnja 1978. Pohađala je Osnovnu školu Fra Didak Buntić Gradnići i Osnovnu školu Fra Didak Buntić Čitluk, a potom Gimnaziju u Čitluku.
Od 1997. do 2004. studirala je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru te je državni ispit za doktora medicine položila u Sarajevu 2005.
Nastavila je poslijediplomski studij Medicinska skrb i javno zdravstvo na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, a potom i specijalizaciju iz dječje kirurgije također u Mostaru, ali i u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Njemačkoj i Kanadi.
Među ostalim, djelovala je i kao ravnateljica Zavoda za zdravstveno osiguranje i reosiguranje FBiH; pročelnica Katedre etika i personalizirana medicina na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru; postala je subspecijalisticom zdravstvenog menadžmenta te je 2022. izv. profesorica na Katedri za kirurgiju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.
Također, dr. Martinović bila je i vanjska suradnica na Radiopostaji Mir Međugorje od 1998. te urednica radijskih emisija Puls i Nedjeljni upitnik.

Poštovana dr. Martinović, sveti papa Ivan Pavao II. Svjetski dan bolesnika, koji se obilježava 11. veljače, utemeljio je 1992. s ciljem senzibiliziranja društva za potrebe bolesnika i osiguravanja bolje zdravstvene skrbi. Iz Vašeg dosadašnjeg iskustva, koliko se ovaj cilj ostvaruje u BiH? 
Svjetski dan bolesnika prigoda je da se prisjetimo važnosti suosjećanja, posvećenosti i dostojanstva svake osobe koja prolazi kroz bolest i patnju. Međutim, svakodnevno svjedočimo koliko je zdravstvena skrb važna, ne samo u medicinskom, nego i u ljudskom i duhovnom smislu. 

U Bosni i Hercegovini zdravstveni sustav suočava se s brojnim izazovima, no unatoč ograničenim resursima, vidljiva je predanost mnogih zdravstvenih djelatnika koji s ljubavlju i profesionalnošću skrbe o bolesnicima. Ipak, potrebno je dodatno ulagati u materijalne uvjete i organizaciju sustava kako bi svaki bolesnik dobio pravodobnu i dostojanstvenu skrb. 

Kao liječnici nismo pozvani samo liječiti tijelo, nego i biti oslonac pacijentima u njihovoj boli, pružajući im nadu i utjehu. Sv. papa Ivan Pavao II. naglašavao je da bolesnik nije samo korisnik medicinskih usluga, nego središte zdravstvenog sustava. Ta misao treba biti nit vodilja u svakom aspektu medicinske skrbi, omogućujući cjelovit pristup bolesnicima koji uključuje i njihove emocionalne te duhovne potrebe. 

Kada govorimo o samom pojmu „bolesnici“, što je zapravo bolest i koga smatramo bolesnim čovjekom?
Iz medicinske perspektive, bolest predstavlja odstupanje od normalnog fizičkog, psihičkog ili duhovnog stanja koje narušava čovjekovu sposobnost funkcioniranja. Može biti uzrokovana unutarnjim čimbenicima (genetskim, autoimunim, metaboličkim) ili vanjskim utjecajima (infekcije, ozljede, okolišni čimbenici). 

No, bolest nije samo medicinski pojam – ona ima i dublju dimenziju. Čovjek nije samo skup organskih sustava, nego cjelovito biće u kojem su tijelo, um i duh neraskidivo povezani. Nekad bolest nije vidljiva na tijelu, ali postoji u obliku duševne boli, tuge, osamljenosti ili duhovne praznine. 

Bolesnim smatramo svakoga tko pati od tjelesnih, psihičkih ili duhovnih tegoba koje umanjuju kvalitetu života. Međutim, bolest ne određuje vrijednost pojedinca – svaka osoba, bez obzira na zdravstveno stanje, ostaje dostojanstveno ljudsko biće, vrijedno ljubavi, pažnje i brige. 

U posljednje vrijeme u BiH se nešto više govori o mentalnim bolestima, ali i dalje nedovoljno. Kako zdravstveni djelatnici mogu podići svijest o ovoj temi i razbiti stigmu oko odlaska psihijatru, psihologu ili psihoterapeutu?
Iako sam po zanimanju dječji kirurg i nemam puno doticaja s liječenjem mentalnih bolesti, smatram da je mentalno zdravlje jednako važno kao i tjelesno, no stigma vezana uz psihološke i psihijatrijske tegobe još uvijek je prisutna. Mnogi se boje potražiti pomoć jer ih društvo može obilježiti ili smatrati „slabima“. No, upravo suprotno – prepoznati potrebu za stručnom pomoći i zatražiti ju znak je hrabrosti i odgovornosti prema sebi i bližnjima. 

Zdravstveni djelatnici imaju ključnu ulogu u podizanju svijesti o važnosti mentalnog zdravlja. Prvi korak je edukacija – kako pacijenata, tako i šire zajednice. Potrebno je govoriti o mentalnim bolestima otvoreno, bez predrasuda, naglašavajući kako su one jednako stvarne i ozbiljne kao i one fizičke. 

Također, važan je primjer samih liječnika i medicinskog osoblja. Ako mi kao zdravstveni djelatnici pristupamo mentalnom zdravlju s poštovanjem i suosjećanjem, tada će i pacijenti lakše prihvatiti činjenicu da potražiti pomoć nije znak slabosti, nego mudrosti. 

U konačnici, ako želimo skinuti veo srama s odlaska psihijatrima, psiholozima i psihoterapeutima, moramo istaknuti da je briga za mentalno zdravlje jednako prirodna kao i briga za tijelo. Ako bez oklijevanja idemo liječniku zbog visokog tlaka ili šećera, zašto bismo se sramili potražiti pomoć kad se borimo s depresijom, tjeskobom ili stresom? 

Što mislite da je možebitni uzrok prilične zatvorenosti bh. društva prema mentalnoj higijeni?
Zatvorenost bosanskohercegovačkog društva prema mentalnoj higijeni proizlazi iz kombinacije kulturnih, povijesnih i socioekonomskih čimbenika. Mentalno zdravlje često se percipira kroz prizmu slabosti, a stigma i nedostatak edukacije otežavaju otvoreni razgovor o ovoj temi. Povijesna iskustva poput rata i društvenih kriza doprinijela su mentalitetu u kome se patnja doživljava kao nešto što treba izdržati u tišini, dok društveni pritisak i kolektivistička kultura često obeshrabruju pojedince potražiti stručnu pomoć. 

Pored toga, pristup psihološkoj podršci otežan je zbog nedostatka sustavne podrške, nedovoljno dostupnih usluga i ekonomske nesigurnosti koja brigu o mentalnom zdravlju stavlja u drugi plan. Također, tradicionalni i religijski utjecaji mogu doprinijeti uvjerenju da se problemi mogu riješiti isključivo kroz duhovnu praksu. Iako se svijest o važnosti mentalnog zdravlja polako mijenja, proces destigmatizacije i razvoja dostupnih resursa zahtijeva dugoročno ulaganje i širu društvenu podršku.

Brojne osobe imaju iskustvo neke bolesti, ali jasno je kako se za susret s njom nikada ne možemo u potpunosti pripremiti. Što može pomoći da osoba ne padne u očaj i beznađe kada se suoči s bolešću?

Suočavanje s bolešću uvijek je izazovno – za tijelo, duh i emocije. Strah, nesigurnost i osjećaj nemoći prirodni su, ali oni ne moraju prevladati. Topla riječ, prisutnost i razumijevanje najbližih mogu učiniti veliku razliku. Nitko ne bi trebao prolaziti kroz bolest sam. Suosjećanje i podrška bližnjih daju snagu za suočavanje s izazovima. 

Važno je i da bolesnik osjeti kako nije samo broj u sustavu, nego osoba kojoj liječnici i medicinsko osoblje pristupaju s pažnjom. Jasna komunikacija, strpljivo objašnjenje dijagnoze i terapije te iskreno ohrabrenje mogu smanjiti tjeskobu i nesigurnost. 

Vjera također može biti izvor nade i utjehe. Mnogi pacijenti u vjeri nalaze snagu prihvatiti svoju situaciju i nositi se s njom s mirom. 

Kao zdravstveni djelatnici imamo odgovornost, ne samo liječiti, nego i pružiti emocionalnu i ljudsku podršku. Ponekad i mali znak pažnje – osmijeh, blaga riječ ili dodir ruke – može bolesniku dati osjećaj sigurnosti i utjehe. 

Suočavanje s bolešću može biti iznimno teško, ali postoje načini koji mogu pomoći osobi zadržati nadu i emocionalnu snagu. Prije svega, važno je osigurati pouzdane informacije o bolesti kako bi se smanjio strah od nepoznatog. Osjećaj kontrole može se povećati aktivnim sudjelovanjem u liječenju i donošenju odluka vezanih uz terapiju. Podrška obitelji, prijatelja i stručnjaka također igra ključnu ulogu u očuvanju psihološke stabilnosti, dok razgovor s osobama koje su prošle slična iskustva može pomoći u osjećaju razumijevanja i pripadnosti. 

Papa Ivan Pavao II. još je 1985. utemeljio Papinsko vijeće za pastoral zdravstvenih djelatnika, koje je od 2017. dio Dikasterija za cjeloviti ljudski razvoj. Iz Vašeg iskustva, koja je najveća potreba medicinara danas? I na koji način zapravo biti od stvarne pomoći onima koji, kada je riječ o zdravlju, pomažu svima?
Danas su medicinski djelatnici suočeni s brojnim izazovima, ali jedna od njihovih najvećih potreba jest emocionalna i duhovna podrška. Rad u zdravstvu često nosi ogroman stres, fizički i psihički napor te suočavanje s patnjom i smrću, što može dovesti do iscrpljenosti i osjećaja bespomoćnosti. Osim toga, pritisak administrativnih zahtjeva i ubrzana tempa rada dodatno otežava pružanje kvalitetne, humane skrbi. Kako bismo bili od stvarne pomoći onima koji nesebično pomažu drugima, važno je prepoznati njihovu potrebu za razumijevanjem, odmorom i podrškom. To podrazumijeva stvaranje uvjeta u kojima će im biti omogućena adekvatna briga o vlastitom mentalnom zdravlju, razvoj duhovne snage i osjećaj da njihov rad ima dublji smisao. Priznanje njihove požrtvovnosti, jačanje međusobne solidarnosti unutar zdravstvenog sustava te inicijative koje im omogućuju profesionalni i osobni razvoj ključni su za njihovu dobrobit. Biti uz medicinare znači slušati ih, ohrabrivati i omogućiti im uvjete u kojima će moći s ljubavlju i predanošću nastaviti svoju misiju brige za bolesne. U današnjem političkom poretku u našoj državi liječnici, medicinsko osoblje, profesori, učitelji i policajci ostaju neshvaćeni i omalovaženi unatoč ključnoj ulozi koju imaju u društvu. Moramo shvatiti kako su oni upravo stupovi države, temelj obrazovanja, zdravstva i sigurnosti, te da bez njihova truda i posvećenosti ne bismo imali stabilno i funkcionalno društvo. Jačinu jedne države čini obrazovanje, sigurnosti i zdravstvo.

U Vašem bogatom radnom iskustvu posebno se ističe činjenica da ste prva ženska dječja kirurginja u Sveučilišnoj bolnici u Mostaru – to osim što je važno za djelatnost ove zdravstvene ustanove, i poseban je doprinos znanstvenom polju medicine u BiH iz perspektive jedne žene. Što Vas je potaknulo odabrati baš ovu specijalizaciju?
Ljubav prema kirurgiji razvila sam tijekom studija, a posebno me oblikovalo iskustvo boravka u Njemačkoj na ljetnoj studentskoj praksi. Kirurgija se tradicionalno smatrala muškom profesijom, no danas je sve više žena koje su vrsni kirurzi, što me iznimno veseli. Djeca nisu samo „mali odrasli“ – ona imaju svoje specifične zdravstvene izazove, a kirurške intervencije kod njih zahtijevaju posebnu pažnju, znanje i strpljenje. Njihova otpornost i snaga uvijek su me nadahnjivali, a rad s djecom nosi i posebnu radost jer svaki uspješan zahvat znači priliku za zdraviji i sretniji život. Svaki mali pacijent nije samo medicinski slučaj, nego dijete kojemu treba pristupiti s ljubavlju, pažnjom i predanošću. Biti prva žena dječja kirurginja u Sveučilišnoj bolnici u Mostaru nosilo je i određene izazove, ali nikada nisam na to gledala kao prepreku, nego kao priliku doprinijeti razvoju struke i otvoriti put budućim generacijama liječnica. Medicina ne poznaje rodne granice – smatram da predanost, stručnost i ljubav prema pacijentima ono su što istinski određuje dobra liječnika. Kirurgija je zahtjevna, ali kada vidite osmijeh djeteta nakon uspješna zahvata i olakšanje na licima roditelja, ispunjenost vašeg srca radošću, tada znate da ste izabrali pravi poziv.

Bolesti je imanentno da je sama po sebi teška, no posebno je teško gledati malene pacijente koji često nisu ni svjesni što ih je snašlo. Kako se Vi nosite s bolima djece?
Rad s djecom koja prolaze kroz bolest i operacije istodobno je najzahtjevniji i najplemenitiji dio dječje kirurgije. Djeca su nevina, puna života i nade, pa je suočavanje s njihovom patnjom uvijek emotivno izazovno. Ipak, upravo njihova otpornost, osmijeh unatoč boli i njihova nevjerojatna sposobnost oporavka daju snagu i meni. Kao kirurg, moram ostati pribrana i usredotočena na svoje zadatke – preciznu dijagnozu, najbolji mogući kirurški zahvat i kvalitetnu postoperativnu skrb. No, to nikada ne znači da pristupam djeci samo s profesionalnom distancom. Suosjećanje i bliskost su ključni jer dijete treba osjetiti sigurnost i povjerenje. Djeca često nisu svjesna ozbiljnosti svoje bolesti, ali osjećaju atmosferu oko sebe. Ako su roditelji uplašeni, ako zdravstveni djelatnici djeluju zabrinuto, i dijete će osjetiti strah. Zato nastojimo pristupati im na način koji razumiju, nasmijati ih ako je moguće u nepoznatom svijetu bolnice. Bolest djeteta posebno teško pogađa roditelje, stoga je razgovor s roditeljima jednako važan kao i sama operacija jer smireni i ohrabreni roditelji prenose snagu i na svoje dijete.  Rad s bolesnom djecom često me dovodi do dubokih pitanja o životu, patnji i smislu. U teškim slučajevima, kada ljudske mogućnosti dosegnu svoje granice, ostaje nada u Božju providnost, a molitva donosi mir i pacijentima i njihovim obiteljima. Najveća nagrada u ovom poslu je vidjeti dijete kako se nakon operacije vraća osmijehu, igri i djetinjstvu, tada zaboravite na svaki napor, neprospavane noći i sve poteškoće i izazove s kojima ste se susreli.

Svijet u komu živimo nije uvijek blagonaklon prema onima koji se bez ustezanja utječu Bogu u svakodnevnim radnjama. Kakvu ulogu, s obzirom i na sve Vaše dužnosti, igra vjera u Vašemu životu?
Vjera u mom životu je temelj mog poziva i svakodnevnog rada. Kao liječnica, suočavam se s bolestima, patnjom i neizvjesnošću, ali upravo mi vjera daje snagu, mir i jasnoću u trenutcima kada ljudske mogućnosti dosegnu svoje granice. Medicina je znanost koja pored stručnog znanja zahtijeva i srce. Biti liječnik znači nositi težinu ljudske patnje, gledati bol i nepravdu bolesti, ali i prepoznati vlastite granice. Koliko god se trudili, ne možemo uvijek izliječiti, ali možemo pružiti nadu, dostojanstvo i blizinu. Kada medicina ne može dati odgovor, vjera ostaje svjetlo koje vodi, kao izvor snage da nastavimo činiti najbolje što možemo. 

Kako, iz perspektive vjernice i liječnice, pomiriti bolest i Boga kao Milosrdnog Oca, odnosno ono s čime se mnogima danas teško nositi „ako je Bog dobar i svemoguć, zašto onda dopušta da njegova stvorenja pate“?
Ovo pitanje je duboko i teško, a često je i najizazovniji dio svakog vjerničkog života, osobito kada se suočavamo s patnjom, bolešću ili nepravdom. Pitanje o patnji u svijetu u kome postoji bogatstvo nevolja i bolesti, doista izaziva mnoge ljude, vjernike i nevjernike, da traže odgovore. Iz perspektive vjernice i liječnice, ovo pitanje ne može biti potpuno razjašnjeno ljudskim razumom, ali vjerujem da Bog u svojoj milosrdnoj providnosti daje odgovore kroz našu vjeru, strpljenje i ljubav prema Njemu. Iako se možda čini kako Bog dopušta patnju, vjerujem da je važno razumjeti kako On nije uzrok naše patnje, nego je s nama u toj patnji, pružajući svoju ljubav, snagu i utjehu. Pokazuje nam kako patnja nema posljednju riječ u našim životima. Naša patnja, iako teška, može nas približiti Njemu, pomoći nam prepoznati naše vlastite slabosti i sklonosti, te nas poziva na veće povjerenje u Njega. Međutim, Bog u svojoj milosrdnoj providnosti također koristi našu patnju, bilo fizičku ili emocionalnu, kako bi nas oblikovao, učinio strpljivijima i suosjećajnijima. Kroz patnju postajemo sposobniji razumjeti druge, a naše srce postaje mekše i spremnije na ljubav. To nije jednostavno, ali vjerujem kako Bog čini sve da nas vodi kroz patnju prema nečemu dubljem, što može biti osobni duhovni rast. Kao liječnica, svjesna sam kako ne mogu uvijek izliječiti pacijente ili ukloniti njihovu patnju, unatoč svom znanju i sposobnostima. Međutim, znam da nisam sama u tom procesu – Bog mi daje snagu. Mi smo samo instrumenti Božje milosti kroz svoje djelovanje. Iako ne možemo u potpunosti razumjeti zašto Bog dopušta patnju, vjerujem da je On s nama u svim našim borbama, i da kroz vjeru patnja može postati put ka većoj ljubavi i zajedništvu s Bogom. Predanjem Bogu u ruke i dopuštanjem da nas On vodi svojim putem, lakše ćemo koračati kroz sve dobre i loše životne situacije.

nedjelja.ba