Piše : Leonard Valenta, Svjetlo riječi
Otkako se prije 600 ljeta začuo plač ženskoga novorođenčeta na nekim od hercegovačkih uzvišenja okrunjenim tadašnjim tvrdim gradovima, glas o životu i baštini koji su iznikli iz toga prvog plača, do posljednjega ovozemaljskog izdisaja, pripovijeda jednu izvanvremensku priču o jednoj ženi. Ali ta priča nije samo priča o jednoj ženi nego i o jednoj zemlji. Priča koja poput remakea iscrtava gnoseološku iskaznicu ove zemlje. Ona možda i ne bi bila tako fascinirajuća, s gotovo opijajućim pozivom na takav pravedan život, da nije očuvana upravo u baštini do današnjih dana. Kraljica Katarina Kotromanić Kosača je kroz svoj životni vijek doista oslikala Bosnu, ali ne na način velikih vladara, nego na onaj skromni, tihi, duhovni način, koji se danas čini jačim i življim i glasnijim od svih onih vladarskih i ratničkih.
Uz kraljicu Katarinu neizostavno se vežu tragedija, tuga, kraj jedne epohe, te pridjevi patnice, prognanice ili izbjeglice, žalosne kraljice, supruge i majke. I sve to ima smisla i utemeljenosti kada čovjek sagleda njezin život i žrtvu.
Podrijetlo i rođenje
Podrijetlo Katarine vezano je za dvije velikaške obitelji. S očeve strane to su moćne Kosače, koje su upravljale južnim dijelovima Bosanskoga Kraljevstva, a s majčine strane bili su to Balšići, gospodari Zete. O godini Katarinina rođenja nema sasvim pouzdanih podataka. Na temelju natpisa na kraljičinoj nadgrobnoj ploči u crkvi Aracoeli u Rimu, na kojoj piše da je Katarina živjela 54 godine, većina povjesničara uzima 1424. kao godinu njezina rođenja. Za mjesto Katarinina rođenja navode se utvrde i gradovi kojima je vladao Kosača. Tako se u prvom redu spominje grad Sokol, nedaleko od današnje Foče, te Blagaj povrh izvora Bune. Ista je stvar i o mjestu boravka Katarine u njezinim prvim godinama života. Zasigurno da je velikaška obitelj nerijetko pratila Stjepana Kosaču, za njegovih posjeta dalmatinskih komuna. Katarina je tako veoma rano mogla upoznati i Dubrovnik i druga mjesta na Jadranu, stjecati prva saznanja o ponašanju i ophođenju u visokom društvu toga vremena, razvijati ukus za odijevanje, učiti jezike i sve ono što je dolikovalo jednoj mladoj plemkinji.
Brak kao balans političkih snaga
Srednjovjekovna je praksa bila da se savezi, mirovni ugovori i drugi sporazumi nerijetko zaključuju bračnim spajanjem vladarskih obitelji. Kao takvi, dinastički brakovi predstavljali bi najsigurniji kamen u savezničkoj građevini. Brak između Katarine i bosanskoga kralja Tomaša trebao je osigurati mir između kralja Bosne i njegova velikaša Stjepana Vukčića. Vjenčanje je održano krajem svibnja 1466. na dvoru u Milodražu. Povijesni podaci kazuju da je kraljevsko vjenčanje obavljeno po „katoličkom običaju”. Povodom ovoga događaja nije se slavilo samo u Bosni već i u njezinu okruženju. Dubrovčani su se posebice pripravljali za dolazak na vjenčanje. Otpremljena su dva poslanstva Republike svetoga Vlaha: jedno da prati mladu i Stjepana Vukčića sa sviračima na kraljev dvor, a drugo da dođe na samo vjenčanje s bogatim darovima svadbenicima.
Brak je doskora i donio željene rezultate na političkom planu. Mir sa Stjepanom Kosačom, sada svojim puncem, donio je kralju uz političku stabilnost zemlje i nagli porast osobnoga ugleda. Bosna u kratkom razdoblju izglađuje odnose s Ugarskom, Srpskom Despotovinom pa i sa samim sultanom, a bosanski kralj se u špekulacijama na ugarskom dvoru spominje i kao budući ugarski kralj. Katarina je, u surovom diplomatskom svijetu, predstavljala objekt ostvarivanja interesa drugih. Postoji pitanje je li mlada Katarina uopće i vidjela svoga budućega muža prije samoga vjenčanja! O ljubavi se sigurno razmišljalo kao o nečemu što dolazi s vremenom. Dinastički brakovi toga vremena bili su nešto sasvim drugo od zajedništva i ljubavi.
Katarina kao bosanska kraljica
Iz braka Tomaša i Katarine rođeno je dvoje djece, sin Sigismund i kći Katarina. O Katarininu boravku na bosanskom kraljevskom dvoru nema iznimnih podataka. Oni se uglavnom svode na narodna predanja, legende i priče o dobroj kraljici. Ta predaja danas je naročito živa u sutješkom kraju (Kraljeva Sutjeska), ali i u drugim krajevima središnje Bosne. Pučka tradicija o kraljici Katarini ispunjena je pričom o njezinoj dobroti, vjeri i brizi za potrebite. Katarina bi, prema tim predajama, često napuštala kraljevski dvor i pohodila narod u Sutjesci, gdje bi Sutješčanke učila raznim kućanskim radovima, prije svega lijepom vezenju. O tome govori i spomen-ploča na ulazu u olovsko svetište. Teško da se takva osoba kraljevskoga dostojanstva može zamisliti kao distancirana vladarica na svome tronu u kraljevskoj palači. Bila je to kraljica koja je rado zalazila među svoj narod, pomagala mu i naučavala ga.
Duhovno-vjerski profil Katarine
Govoriti o kraljici Katarini bez spomena njezina duhovnoga života, predstavljalo bi nepotpunu sliku ovoga svijetloga lika bosanskohercegovačke povijesti. Svaki vjerski svjetonazor, do tada poznat u Europi, bio je u određenom razdoblju sastavni dio Katarinina života. Obrascem abrahamske paradigme, Katarinin duhovni život bio je protkan, izravno pravoslavljem, vjerom bosanskom, katolicizmom i posredno islamom. Brigu za kraljičin duhovni život preuzeli su bosanski franjevci. O tomu svjedoči podatak iz 1447. po kojem papa Eugen IV. dopušta bosanskoj kraljici da iz reda svetoga Franje koji pastorizira u njezinoj zemlji može uzeti dvojicu svećenika za svoje duhovnike. I graditeljska aktivnost kraljice Katarine zorno svjedoči o njezinoj duhovnosti. Bosanska je kraljica sa svojim mužem podigla u Bosni više katoličkih crkava. Kralj je u Vranduku podigao crkvu, koja je posvećena njegovu svetom imenjaku, apostolu Tomi, a za koju je od pape 1457. godine dobio posebne povlastice. Ista se crkva kod drugih pisaca navodi kao crkva svetoga prvomučenika Stjepana. Kraljica podiže crkvu Presvetoga Trojstva u Kupresu, u selu Vrile, današnjem istoimenom selu. Za tu crkvu papa Nikola V. svojom bulom od 18. lipnja 1447. udjeljuje posebne oproste svima koji budu „hodočastili crkvi Presvetog Trojstva u Vrilima ničije biskupije u Bosanskom Kraljevstvu… koju je počela graditi u svojoj pobožnosti kraljica Bosne Katarina…”. Ova zavjetna crkva bosanske kraljice izgrađena je na temeljima stare rimske bazilike srušene od Avara. Već sljedeće godine po gradnji svoje zadužbine u Vrilima, Katarina podiže još jednu crkvu, i to u Jajcu, posvećenu svetoj Katarini, za koju se vežu oproštajnice pape Pija II. Kraljevski par podigao je još jednu crkvu, onu u Grebenu, posvećenu Gospi, koja se u papinoj buli navodi kao „svete Marije od Virbena”.
Svoju pobožnost Katarina je produbila pristupajući svjetovnom redu svetoga Franje. Nije poznata godina kada je bosanska kraljica pristupila franjevačkom Trećem redu, ali je to svakako bilo po propasti Bosanskoga Kraljevstva i njezina progonstva u Rimu. Fra Marijan iz Firenze, pisac Kronike Reda Manje braće (Fasciculus chronicorum Ordinis Fratrum Minorum), prvi spominje kraljicu Katarinu kao članicu franjevačkoga Trećeg reda. Iz spomenute Kronike firentinskoga franjevca, bosanska je trećoredica u franjevačkom martirologiju, knjizi mučenika, ubrojena u red blaženih. U spomenutoj knjizi na 144. strani piše:
U Rimu blažene Katarine udovice, bosanske
kraljice, koja obukavši trećoredsko odijelo,
odlikovala se strpljivošću, čistoćom
i poniznošću na zadivljujući način.
Tragedija kao životni put
Kraljica Katarina je rano ostala udovicom. Muževljevom smrću otpočinje Katarinina životna tragedija. Na bosansko prijestolje zasjeo je Tomašev sin iz prvoga braka, Stjepan Tomašević, koji je Katarinu prihvatio kao kraljicu majku. Nadolazeća osmanska opasnost zahtijevala je živu diplomatsku aktivnost mladoga kralja. No, političke zavrzlame, isprazna obećanja i površno vojno organiziranje, ostavilo je Bosnu usamljenu. Bosna koja je trebala postati bedem kršćanstva nije dobila potrebitu pomoć za obranu od Osmanlija. U proljeće 1463. osmanski sultan Mehmed II. Fatih, poveo je pohod na Bosnu. Za kratko vrijeme pao je prijestolni grad Bobovac, a sam posljednji bosanski kralj, Stjepan Tomašević, pogubljen je u Jajcu. Katarina se, za osmanske provale u Bosnu, zatekla u Kozogradu povrh Fojnice, gdje je posljednje vrijeme boravila. Iz Kozograda se bosanska kraljica, sklanjajući se pred osmanskom vojnom navalom, uputila u očevu zemlju, odakle je pješke došla do Stona. Utočište je nakratko našla u Dubrovniku. Tu je stiže i stravično saznanje da su joj djeca dopala u osmanske ruke i da ništa ne zna o njihovoj sudbini. Iz Dubrovnika Katarina otplovljava put Rima kako bi na svaki mogući način potaknula oslobađanje Bosne, njezina naroda i djece.
Godine tuge i nade
Teški jaram osobne tragedije koju je preživjela i preživljavala, Katarina je strpljivo nosila. Kraljevski dostojanstveno i kršćanski strpljivo! Koliko li samo uzdaha, suza i vapaja je poteklo iz shrvane majke i kraljice! Koliko molitvi je odjekivalo u tišini kraljičine duše, koliko vapijućih trenutaka na koljenima pred Bogom u sjaju rimskih crkava ili tami kraljevskih odaja! Ipak, i takva shrvana duša nalazila je mjesta u sebi i za tragediju drugih. Katarina se u vječnome gradu posvetila karitativnoj djelatnosti, brinući se za siromahe i bolesne. Kraljica je pomagala hrvatski hospicij i bratovštinu svetoga Jeronima, koji su u Rimu osnovani 1453. godine. Bosanska je kraljica preko Društva Blažene Djevice Marije, koje se brinulo za bolnicu svetog Alberta u Rimu, pomagala i ovu zdravstvenu ustanovu. Uz sve to, Katarina je sa svojim dvorkinjama ustanovila malo društvo pobožnih žena, te su se zajedno brinule za bolesne i siromahe, prihvatile se asketskoga načina života, molitvom, kontemplacijom i pokorom.
Ucviljena kraljica i majka svakako nije sjedila prekriženih ruku. Na sve je strane tražila pomoć i pokušavala nešto učiniti za svoje porobljeno Kraljevstvo. Prioritet joj je bio oslobađanje djece, koja su bila u osmanskom ropstvu.
Oporuka, smrt i pokop
Nakon petnaest godina traženja pomoći, uzdanja i vjere da će osloboditi svoju domovinu i djecu, ova žena više nije mogla nositi taj ogroman teret na duši. U duševnoj boli zahvatila ju je i fizička bolest. Pet dana pred svoju smrt kraljica je izrazila želju da se sastavi njezin testament. Katarina je u svojoj oporuci Bosansko Kraljevstvo ostavila Svetoj stolici i papi, u slučaju ako se Bosna oslobodi, a djeca joj se ne vrate u okrilje kršćanstva. Kraljica Katarina umrla je 25. listopada 1478. godine u Rimu u 54. godini života. Svu svoju bol, tugu, patnju i nadu ova je žena odnijela sa sobom u grob. Franjevci su za vječno počivalište bosanskoj kraljici odredili najprezentativnije mjesto u crkvi, na ulazu u svetište (apsidu). Izražavajući tako ne samo poštovanje već i duboku zahvalnost i odličje za svet i pobožan život ove žene.
Na nadgrobnoj ploči nalazio se kraljičin lik u naravnoj veličini (178 cm). Kraljica je na ploči prikazana u habitu s plaštem i knjigom u rukama. S obje strane kraljičine glave nalaze se grbovi. Na donjem dijelu grobne ploče nalazio se natpis na domaćem pismu koji je zamijenjen prilikom renesansne adaptacije crkve Aracoeli. Od tada mu se izgubio trag. Novi natpis, zajedno s cijelom grobnom pločom, postavljen je na stup s lijeve strane svetišta, gledano prema svetištu.
Katarina bi često napuštala kraljevski dvor i pohodila narod u Sutjesci, gdje bi Sutješčanke učila raznim kućanskim radovima, prije svega lijepom vezenju
Živa uspomena kraljice Katarine
Uspomena na posljednju bosansku kraljicu i danas je veoma živa diljem Bosne i Hercegovine, posebno u njezinu središnjem dijelu. Ta se uspomena ne manifestira samo kroz navedeno pučko predanje i priče, nego kroz doista živo baštinjenje kraljičina lika u narodu. Možda su u tome najistrajnije i najvjernije sutješke žene, potomke onih žena koje je dobra kraljica učila vesti i donijela im bolju, zgodniju preslicu. Sutješčanke, naime, i danas nose crne marame u znak žalosti za svojom kraljicom i sudioništva u njezinoj tugi. „Katarinke”, kako su nazvane ove marame, u koje se ruše žene katolkinje kakanjskoga kraja, postale su sastavni dio narodne nošnje toga kraja. Kao takve one su postale dio svakodnevnice pa samim time i stalne prisutnosti kraljice u srcima njezina puka.
Danas, 600 godina od onoga prvog plača, na vjetrolominama razmišljanja o našoj povijesti, nalazi se lik Katarine Kosača Kotromanić, trajno pozivajući i opominjući na neprolazne vrijednosti vjere i ljubavi prema obitelji, narodu i domovini. Čak i po previsokoj cijeni osobne životne tragedije, ali opet tako pun dostojanstva, ovaj svijetli lik naše prošlosti izvanvremenski nas podsjeća na jednako tako izvanvremenske vrijednosti. Tako ova priča o jednoj kraljici, i šest stoljeća poslije, ostaje neispričana, stalno aktualna, jer se baštini na neprolaznim vrednotama. Ostaje neispričana zbog djelotvorne vjere i ljubavi prema potrebitima, prema svojoj obitelji, narodu i domovini. Ostaje neispričana zbog nepovratka kraljice u njezinu Bosnu, zbog njezina groba i dalje udaljenoga od njezina „tri dobra”.
