Ovaj vrijedni sljedbenik Sv. Franje Asiškog rođen je 25. svibnja 1887. u mjestu Pietrelcina, biskupija Benevento, u Italiji, kao sin Grazia Forgione i Marie Giuseppa De Nunzio,piše nedjelja.ba.
Pio je kršten sljedećeg dana i dobio je ime Francesco. S 12 godina primio je sakrament potvrde i prvu svetu pričest. Sa 16 godina ušao je u novicijat fratara kapucina u Morconeu gdje je obukao franjevački habit i uzeo ime brat Pio. Na kraju godine novicijata položio je prve zavjete, a 27. siječnja 1907. svečane zavjete.
Nakon što je bio zaređen za svećenika 10. kolovoza 1910. u Beneventu, ostao je kod kuće sa svojom obitelji do 1916. iz zdravstvenih razloga. U rujnu iste godine poslan je u franjevački samostan San Giovanni Rotondo gdje je i ostao do svoje smrti. Od 1918. pa do smrti stalno je imao stigme – krvave rane na rukama i drugdje na mjestima Isusovih rana.
Vrhunac njegovog apostolskog djelovanja bilo je slavljenje sv. mise. Vjernici koji su sudjelovali bili su svjedoci vrhunca i punine njegove duhovnosti. Na socijalnom planu posvetio se smanjenju boli i patnji mnogih obitelji, uglavnom kroz osnivanje Kuće za olakšavanje patnji koja je otvorena 5. svibnja 1956.
Za ovog sveca vjera je bila život: Sve je želio i činio u svjetlu vjere.
Svoju ljubav prema bližnjima potpuno je pokazao primajući, kroz više od 50 godina, nebrojene ljude koji su se obraćali njegovoj svećeničkoj službi, za ispovijed, savjet i utjehu. Susretali su ga posvuda: u crkvi, sakristiji, samostanu... A on je sa svima komunicirao, davao svima oživljavajući vjeru, dijeleći milost, donoseći svjetlo... No osobito je u siromašnima, patnicima i bolesnima vidio lik Kristov i davao se posebno njima.
Godinama je podnosio boli od svojih rana sa zadivljujućom mirnoćom. Šutke je prihvaćao mnoge intervencije svojih poglavara, a u pogledu kleveta uvijek je ostao miran. Običavao je provoditi mrtvljenje da bi zadobio krepost umjerenosti držeći se franjevačkog stila života. Bio je umjeren u vladanju i načinu života.
Svjestan obveza koje je preuzeo kada se odlučio za posvećeni život, velikodušno se držao zavjeta koje je položio. Već za života otac Pio je bio na glasu svetosti zbog svojih kreposti, duha molitve, žrtve i posvemašnje predanosti za dobro duša. U godinama nakon njegove smrti Kapucinski red poduzeo je korake propisane crkvenim zakonom da se pokrene proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Papa Sv. Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 2. svibnja 1999., a svetim 16. lipnja 2002.
Ime mu je latinskog porijekla a znači pobožan, vjeran.
artinfo.ba
