Crkva 20. kolovoza liturgijski časti Sv. Bernarda, reformatora cistercita, sveca koji je svojim žarom, duhovnošću, kontemplacijom i društvenim angažmanom značajno obilježio svoje vrijeme, koje se zbog toga nerijetko naziva i Bernardova epoha,piše nedjelja.ba.
Sveti Bernard iz Clairvauxa rođen je 1090. u francuskom mjestu Fontainesu, u bogatoj i uglednoj obitelji, a imao je petoricu braće i jednu sestru. Majka mu je, prema sačuvanim zapisima, bila vrlo pobožna i na svoju djecu je nastojala prenositi ljubav prema vjeri. Tako se Bernard još kao dječak odlikovao neobičnom sabranošću i uronjenošću u Božju ljubav, kakva se u načelu ne nalazi kod djece. Bio je vrlo vezan uz majku, pa ga je iznimno potresla njezina smrt u njegovoj 17. godini, što se odrazilo kao jedna dulja životna i vjerska kriza, ali koja ga je na kraju itekako osnažila i orisala put kojega mu je Bog namijenio.
Osjećao je redovnički poziv, pa je tako 1112. stupio u opatiju Cîteaux (lat. cisterium), odnosno u zajednicu cistercita, reformirani i stroži red benediktinaca, koji je tada bio u fazi nastajanja. Svojim je žarom i životnim svjedočenjem potaknuo i druge da mu se pridruže, pa su tako s njim otišla živjeti i njegova četiri brata, a nešto poslije i otac i peti brat.
Bernard se odlikovao posebnom duhovnošću i kontemplacijom, o čemu svjedoče ne samo sačuvani zapisi o njemu, nego i njegova mnogobrojna djela i korespondencija s mnogim osobama, koja pokazuju kako je riječ o istinskom mistiku, uronjenom u molitvu i razmatranja. Uz to je bio izniman govornik i propovjednik, a također i onaj koji je itekako bio svjestan društvenih i političkih problema onoga vremena, te se i u tom smislu odlučno angažirao. Njegove misli o Djevici Mariji spadaju u najljepše zapisane tekstove u baštini Crkve.
Sa svojih 25 godina 1115. je, na poziv trećega opata u Cîteauxu, osnovao opatiju Clairvaux, u koju su uskoro ušli mnogi redovnici, a svojim žarom je pridonio da su u kratkom vremenu nikli mnogi slični samostani diljem Europe. Sam je tako, prema nekim izvorima, potaknuo nastanak 163 samostana, dok ih je u vrijeme njegove smrti bilo čak 343. Na takav način je vratio prvotni zanos negdašnjih benediktinaca, koji su s vremenom duhovno oslabili, odnosno cisterciti su se, zahvaljujući stezi koju je Sv. Bernard zahtijevao od svojih redovnika, pokazali kao istinska duhovna snaga svoga vremena. Bio je i savjetnik mnogih biskupa, vladara i papa, a zauzeto je radio na suzbijanju tadašnjih hereza, te je uz to bio i pokretač Drugog križarskog pohoda. Zbog toga se njegovo vrijeme s pravom naziva i Bernardova epoha.
Umro je 20. kolovoza 1153. u opatiji Clairvaux, a kao prvog cistercita 1174. svetim ga je proglasio papa Aleksandar III., dok ga je 1830. papa Pio VIII. proglasio crkvenim naučiteljem.
Osim što se štuje kao zaštitnik cistercita, časte ga i kao zaštitnika pčela i pčelara, svjećara i voskara. Danas u svijetu djeluje oko 2 800 cistercita, a 30-ak godina su djelovali i u Hrvatskoj do 2010.
Ime mu je germanskog porijekla i znači snažan poput medvjeda.
artinfo.ba
