Sv. Poncije i Hipolit su u 3. st. kada su u Rimskom Carstvu protiv kršćana bjesnili strašni progoni postali mučenici,piše nedjelja.ba.
O njima nema mnogo podataka iz djetinjstva i rane mladosti. Poncije je kao Rimski biskup stao na čelo Crkve 230. nakon Urbana I. Vladao je samo pet godina jer je morao ustuknuti pred rimskom državnom silom.
Kad je 235. na carsko prijestolje stupio car Maksim Tračanin, prvi barbarin na rimskom prijestolju, prekinuo je s miroljubivom politikom svoga prethodnika prema kršćanima i počeo ih progoniti. Maksim Tračanin u dobro smišljenim mjerama okomio se u prvom redu na voditelje kršćanskih zajednica: biskupe, svećenike i đakone. Tako je pao pod njegov udar i biskup Poncije. On nije bio odmah ubijen, već je uhvaćen i odveden u progonstvo na otok Sardiniju, koju su tada nazivali insula nociva – ne samo škodljiv, već i smrtonosan otok.
Papa se 28. rujna 235. odrekao biskupske službe da bi rimskoj zajednici omogućio izbor novoga pastira i tako osujetio plan progonitelja.
Njegov nasljednik papa Fabijan (236. – 250.) iz poštovanja prenio mu je tijelo prenijeti Rim i ukopao ga u Kalistovim katakombama. Već sam taj pothvat – u tadašnjim prilikama sa Sardinije prenositi mučenikovo tijelo – kazuje koliko su ga cijenili i kao Rimskog biskupa, pročelnika opće Crkve i svjedoka za vjeru.
Katolička Crkva danas sa Sv. Poncijem slavi i Sv. Hipolita, mučenika. On je kao svećenik bio skupa s Papom prognan na Sardiniju te je ondje umro. Bio je poznati rimski teolog. Hipolitovo je tijelo sahranjeno u katakombama na Tiburtinskoj cesti.
Oba se svjedoka vjere u Crkvi već od IV. stoljeća štuju kao mučenici.
artinfo.ba
