Foto: Ruža i Stipo sa unucima
Povodom Svjetskog dana djedova, baka i starijih osoba, koji se obilježava četvrte nedjelje u srpnju, oko blagdana Isusovih djeda i bake Sv. Joakima i Sv. Ane, koji ove godine pada na 28. srpnja,sugovornike smo pronašli u umirovljenicima, roditeljima, baki i djedu Ruži i Stipi Biliću iz Golubinje kod Žepča...
Povodom Svjetskog dana djedova, baka i starijih osoba, koji se obilježava četvrte nedjelje u srpnju, oko blagdana Isusovih djeda i bake Sv. Joakima i Sv. Ane, koji ove godine pada na 28. srpnja,sugovornike smo pronašli u umirovljenicima, roditeljima, baki i djedu Ruži i Stipi Biliću iz Golubinje kod Žepča...
Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik
Stipo je rođen 1957. u selu Golubinja, općina Žepče, od oca Stipe i majke Anice. Ruža, djevojački Džambo, rođena je 1963. u susjednoj župi Novi Šeher. Uz turobno odrastanje kada se teško živjelo i preživljavalo, oboje su rano ostali bez očeva. Odgojeni su u hrvatskom, a osobito katoličkom duhu, za što su zaslužne njihove majke koje su znale svojoj djeci prenijeti ono što je najbitnije u životu: živjeti u skladu s Bogom, prirodom i ljudima.
U brak su stupili 1983. i Bog im je podario tri kćeri: Anju, Ivanu i Mariju. Do rata je Stipo radio u Željezari Zenica, a poslije kao knjigovođa u EP HZHB gdje je i završio radni vijek 2018. Supruga Ruža je radila u Hercegovina osiguranju do stečaja te tvrtke.
Nažalost, 1993. morali su napustiti svoje selo i u izbjeglištvu su proveli punih sedam godina. Vrativši se 2000. u Golubinju, zatekli su devastiranu kuću i opet su se morali kućiti, ali ovoga puta doslovce od žlice.
Kako su renovirali dom, istodobno su ulagali u školovanje svojih kćeri, ali i prenošenje vjere te su danas ponosni jer sve tri kćeri žive u kršćanskom braku. Tako danas Stipo i Ruža imaju petero unučadi: Tomu, Nou, Mateja, Evu i Dominika. Najmlađa kći je trudna pa svi s nestrpljenjem iščekuju rođenje malog Luke.
Ulazeći u "ozbiljne" godine, bračni par Bilić se nije predavao. Aktivno sudjeluju u svim župnim aktivnostima, zbornom pjevanju, pastoralnom vijeću, brinu se oko uređenja i održavanja filijalne crkve u selu. Aktivni su i u Neokatekumenskoj zajednici koja postoji u župi. Budući da oduvijek uživaju u čitanju knjiga, učlanili su se i u književni klub Bookirani. Sve u svemu, pokušavaju biti korisni članovi zajednice onoliko koliko im je Bog dao.
Iako su oboje u sedmom desetljeću života, ipak su među najmlađima u selu. Fizički su jako aktivni, uživaju u svojoj zelenoj oazi koju su godinama gradili, cvijeću o kome se uglavnom brine Ruža, i svim plodovima povrtnjaka i voćnjaka.
Poštovani, na početku nam recite što je za vas starost i je li ona „samo u umu“?
Stipo: Kažu da su najteža pitanja ona koja traže najkraće odgovore, to jest, da i ne. Tako da se i pitanje starosti ne može jednoznačno izreći. Neki će reći da je starost samo zbroj godina i ništa više, ignorirajući tjelesne pokazatelje koji su tu, htjeli mi to ili ne.
Kao što je kršćanski stav „i – i“, a ne „ili – ili“, tako i starost objedinjuje i jedno i drugo. Stari se koliko se mora, a pomlađuje koliko možeš. Jasno, i starost i godine imaju svoju ljepotu, samo je treba prepoznati i s njom živjeti. „I da imam 100 godina, najdraži dan bi mi bio sutra“, kako reče jedan filozof. Mi nastojimo uživati u životu sa svim njegovim poteškoćama. To je noć koja svijetli. Starost je privilegirana dob koju mnogi neće doživjeti i stoga treba Bogu zahvaljivati za taj nezasluženi dar.
Ruža: Naravno da starost ima i tjelesnih pokazatelja koji se ne mogu ignorirati i koji utječu na kvalitetu života. Ipak, smatram da je ona najprije u umu. Poznajem ljude koji su mladi, a djeluju staro, a i one stare koji su zadržali taj mladalački duh, optimizam i koji uvijek djeluju mlađe. Osobno, nastojim ne razmišljati o onome što ne mogu mijenjati.
Godine, odnosno starost gledam kao jedno razdoblje života koje također može biti lijepo i donositi plodove. Te plodove vidim upravo u vremenu koje provodim sa svojim unucima. Sretna sam jer sam mogla pomagati kćerima u prvim mjesecima s djecom. Uživam i u služenju u župi, ti susreti daju mi život i snagu za vrijeme koje živim, a i ono koje tek dolazi.
Jesu li starije osobe danas zaboravljene?
Stipo: Nažalost, mislim da često jesu. Nerijetko nam se požale poznanici da se osjećaju poput starog pokućstva koje je izgubilo svoju ulogu, da njihova djeca smatraju da su njihovi stavovi zastarjeli. Ponekad se na stariju populaciju tako gleda, a pri tome se zaboravlja sav njihov trud, nastojanja da od svoje djece učine ljude koji će biti prihvaćeni i korisni široj zajednici.
Naši roditelji nisu bili savršeni, ali su nas savršeno voljeli. Što više od toga treba? Sigurno da stariji imaju to životno iskustvo koje treba cijeniti i ispravno vrjednovati. Bogu hvala, moja djeca znaju to cijeniti, a da bi te djeca cijenila, moraju te voljeti.
Ruža: Također čujem svakakvih iskustava. Teško je pomiriti očekivanja starih roditelja i djece koja su zasnovala svoje obitelji. Zapravo, mislim da bi bilo puno bolje da manje očekujemo i budemo zahvalni na svemu što primamo. Mislim da je za starije osobe dobro da se uključuju u različite aktivnosti i tako stvaraju krug ljudi koje će zanimati kako su i s kojima će provoditi vrijeme i dijeliti interese.
Poruka Svetoga Oca za ovogodišnji Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba je na temu Ne napusti me u starosti (Ps 71,9). Što mislite zašto je taj psalam izabran za naslov poruke?
Stipo: Ovaj psalam mi zvuči kao vapaj i molba starih i nemoćnih. U svijetu je sve više starih osoba koje su prepuštene same sebi. Bez tuđe pomoći ili pomoći svojih najbližih njihov život je bezličan, monoton i bez sadržaja. Papa je ustanovio ovaj dan kako bi osvijestio brigu o toj populaciji i učinio jesen njihovih života u najmanju ruku pristojnom.
Papa Franjo, iako u poznim godinama, ima takvu životnu mudrost da je osjetio potrebu na neki način probuditi savjest čovječanstva koja vrlo često spava. A naše društvo često spava, a bojim se da je uzalud buditi čovjeka koji se pravi da spava. Zato je ova pobudnica za svaku pohvalu, da barem pokuša usmjeriti pažnju svijeta i vjernika na ovu osjetljivu skupinu društva.
Ruža: Također smatram da je Papa odabrao ovaj psalam jer su stari danas često zaboravljeni i neshvaćeni. Nerijetko pročitam novinske članke o tome kako ljudi umru, a da to danima nitko ne shvati, dakle danima im nitko nije pokucao na vrata.
Mislim da je na selima nešto bolja situacija i da svatko nađe neko svoje društvo, iako mislim da je to individualno. I starije osobe trebaju se boriti da budu aktivne i uključene u društvo. Inače, papu Franju smatram najboljim predstavnikom starije populacije jer kao njezin pripadnik, uvijek nalazi vremena i za mlade, ima susrete s njima, uvažava ih i razmatra njihove probleme, nastoji ih razumjeti. Mislim da bismo u njemu i u tom smislu trebali vidjeti uzor.
Foto: Ruža i Stipo
Koji su najveći izazovi s kojima se suočavaju bake i djedovi danas?
Stipo: Najveći izazovi s kojima se suočavaju bake i djedovi, osim onih životnih, egzistencijalnih, koji su nažalost vrlo česti, barem u našoj zemlji, su nerazumijevanje i neshvaćanje. Njihov pogled na život, na svijet, pa ako hoćete i na vjeru i Boga ponekad se smatraju nadiđenim i jednostavno su neshvaćeni. To je vječiti problem sukoba generacija, staroga i novoga, tradicionalnog i modernog. Ponekad bi stariji htjeli da sve bude onako kako je nekoć bilo, što je nemoguće, a mladi bi odbacili sve ono što se kroz generacije pokazalo kao ispravno. Pomiriti ove suprotnosti je teško, ali treba inzistirati na tome, ustrajati.
Ruža: Mislim da je najveći izazov danas, za ljude svih generacija, to što svi žure i nitko nema vremena za onog drugog. To osobito teško pada starijoj generaciji koja starenjem usporava, a mladost sve više žuri i teško ju je sustići. Tome dakako ne pomažu ni nove tehnologije koje stvaraju veliki jaz između starih i mladih. Stariji bi se htjeli što više uključiti, no nekad je to teško, gotovo nemoguće. Isto tako, nekad iz najboljih namjera, potaknuti svojim životnim iskustvom žele pomoći mladima koji žele živjeti život na svoj način i ne zanima ih kako je to nekoć bilo.
Koje aktivnosti preporučujete za jačanje veza između različitih generacija?
Stipo: Samo poštujući i uvažavajući jedni druge. Znati slušati, zato je Bog čovjeku dao dva uha, da više sluša, a jedna usta, da manje govori. Saslušati s uvažavanjem možda nije recept, ali je svakako put ka boljem razumijevanju među generacijama. U svemu tome treba imati strpljivosti i ljubavi. „Dajte mi nekoga tko me voli, on će me razumjeti“, kaže Sveti Augustin, jer ljubav čini čuda. Ako nema ljubavi i strpljenja, nema ni normalnih odnosa među različitim generacijama. Gledati u čovjeku dobro prije svega, a još bolje gledati dobro u čovjeku poslije svega.
Ruža: Smatram da je sreća u malim stvarima, i to vrijedi za sve generacije. Organizirati piknik, igrati se, pomaže i nama da se osjetimo mlađe, a djeci znači vrijeme provedeno s njima u igri, zbližava nas na jedan poseban način. Ja volim i s djecom ići na misu, moliti s njima, učiti ih, govoriti im o kršćanskim uzorima. Vidim da sve to utječe na njihov život i da ih sve više zanima. Vjerujem da svaki trud uložen u dijete daje rezultate, što me jako usrećuje.
Kako izbalansirati između života u staračkom domu i u zajednici, kao dvije krajnosti?
Stipo: Živimo u jednom vremenu gdje naprosto moramo birati između dvije loše opcije. Tamo gdje ima uvjeta da starije osobe žive sa svojima i gdje neće biti na „teret“ je najbolje rješenje. Međutim tamo gdje nema takvih uvjeta i starački domovi su, bojim se reći, nužno zlo.
Otrgnuti stariju osobu od onih za koje su oni živjeli je nešto poražavajuće. No nužda zakon mijenja. Dodatni problem je pomanjkanje domova za starije i često previsoke cijene tih usluga. Papa je ovom pobudnicom htio institucionalizirati taj problem i prozvati one koji bi trebali te stvari rješavati.
Ruža: Mislim da je moguće u miru i skladu živjeti u zajednici, ali također smatram da i život u domu za starije može biti lijep, prepun aktivnosti i druženja. Mislim da je stvar odluke, želimo li pronaći zadovoljstvo u životu u onim lijepim stvarima koje uvijek svi možemo pronaći, ili se fokusirati na ono što nije dobro.
Smatram da čovjek sreću ne treba tražiti u drugima, da tako uvijek završimo razočarani. Mislim da je važno Boga staviti na prvo mjesto u životu i onda kad imamo Njega, nikad nismo sami.
Kako bake i djedovi mogu pomoći u odgoju unuka ili je riječ o „zastarjelim“ osobama čiji su savjeti danas neuporabljivi, kako neki znaju reći?
Stipo: Oni koji znaju voljeti, a to su djedovi i bake, ne trebaju ništa drugo raditi. Svoju unučad voljeti i priskočiti kad zatreba, a odgoj i sve njegove izazove prepustiti roditeljima. To je najbolja pomoć.
Ruža: Mislim i te metode, koje se danas možda smatraju zastarjelima, mogu mladim roditeljima dati jednu drugu perspektivu, drugi pogled na odgoj djece. U samom odgoju mislim da su roditelji glavni i da nikad ne treba pred djecom intervenirati i ispravljati ih. Djeci roditelji trebaju biti autoritet i u njega se ne treba dirati. Moja djeca nerijetko traže savjet, pitaju kako smo se mi nosili s nekim izazovima roditeljstva i ja im rado prenesem svoje iskustvo, ali nikada ga ne pokušavam nametnuti.
Kako su vaše bake i djedovi utjecali na vaš život?
Stipo: Prenijeti vjeru u Boga je nešto najbitnije, kao i poštenje, pravednost, bogobojaznost, uvažavanje različitosti i njihovo prihvaćanje. To je nešto što su naši djedovi i bake znali namrijeti. Znati živjeti s drugima, jer naše okruženje, naša župa, ako hoćete i naša država, je dom za sve.
Ruža: Nadam se da ću ostaviti traga na životima svojih unuka. Da će pamtiti naše zajedničko vrijeme, a iznad svega da će se držati vrijednosti kojima smo ih učili i koje smo, nadam se, i muž i ja živjeli. Smatram da je uzalud govoriti ako nešto ne živimo, to djeca lako prozru. Oni u nama vide uzore koje pomno promatraju. Djecu ne zanimaju duge dosadne priče, nego uče iz onoga kako se mi ponašamo.
Možete li podijeliti neku posebnu uspomenu s vašim bakama i djedovima?
Stipo: Najdraža uspomena je izdvojeno vrijeme koje su mi djed i baka darivali. Kupili bi me jabukom, orasima ili suhim šljivama, poslije naporna i mukotrpna rada u polju i grubim i žuljavim rukama pomilovali po kosi.
Pamtim i neke djedove, možda ponekad i nespretno, ispričane priče. Izmišljene, a tako drage, da ih i danas pamtim i prepričavam svojim unucima. Jedna je zauvijek ostala neispričana, a tako mi je živo ostala u sjećanju. Volio sam priče o ratu. Kad sam ga jednom prigodom nagovorio da mi o tome priča, a on pristao, u jednom trenutku je zastao i okrenuo glavu te se zagledao negdje u daljinu. Plakao je. Primijetio sam. Ništa mi nije bilo jasno. Samo znam da me je poslije toga naučio rečenicu koju i dandanas pamtim: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu. To je geslo mog života. A u ljubavi prema hrvatskom narodu, ne dam se nikome natkriliti.“ Kasnije sam saznao da je to Stepinčeva rečenica.
Ruža: Svoje bake i pamtim po požrtvovnosti, vrijednom radu i služenju u obitelji po čemu su mi i dandanas uzori. Znali bi često štetu nastalu našom dječjom razigranošću i igrom pripisati sebi pa su nam kao djeci bili glavni saveznici. Stariji su uglavnom i predvodili obiteljske molitve i učinili ih dijelom naše dnevne rutine i tog običaja se držim i danas.
Koliko je molitva važna kao veza između generacija?
Stipo: Molitva treba biti u središtu kršćanskog života. Ne samo u životu starijih, nego i u životu mlađih osoba. Naše molitve često su molbe za ispunjavanje želja ili molbe da nas Bog poštedi kušnji, trpljenja, križeva. Molitva bi trebala biti potpuno predanje Božjoj volji i povjerenje u Njegovu providnost, milost i dobrotu, jer sve što Bog čini, čini dobro. Kršćanin nikad ne ide prema svome kraju, nego prema svome uskrsnulom Gospodinu, pritom imajući u vidu da je čovjek onaj kuda se ide, Bog onaj kome se ide.
Ruža: Ne znam je li važnija, ali možda kako starimo, nalazimo više vremena za molitvu. Mislim da molitva sigurno povezuje ljude i kad su daleko, to iskustvo sam živjela puno puta u životu, i živim i danas kad su moje kćeri i mnogi dragi ljudi daleko. Znam da moja djeca osjete da su svakoga dana u mojim molitvama i da im to pomaže u životu.
Što općenito Katolička Crkva i svećenici mogu više učiniti u pastoralu starijih osoba?
Stipo: Sigurno da Katolička Crkva, kao i svećenici mogu, trebaju, u konačnici i moraju više učiniti na pastoralu starijih osoba. Ako najmoćniju silu svijeta (SAD) može voditi čovjek koji ima više od 80 godina, a ima ih još takvih u svijetu, zašto se ne bi koristilo ogromno životno iskustvo naših starih?
Ruža: Mislim da je to najbolje činiti uključujući ih u aktivnosti u župi, da imaju priliku družiti se međusobno, pa i s mladima. Meni je osobno velika pomoć u tom smislu Neokatekumenska zajednica jer me tjera na pokret, na aktivan duhovni život i na suživot s braćom i sestrama iz zajednice koji su različitih generacija. Slušajući njihova iskustva, mogu bolje razumjeti svoju djecu, a i ti mladi ljudi sigurno imaju više ljubavi i razumijevanja za starije članove svoje obitelji jer vide stvari i iz njihove perspektive.
Što biste poručili mladima u njihovu odnosu prema bakama i djedovima?
Stipo: „Tu fui, ego eris“, latinski stih koji glasi „Ja sam bio ti, ti ćeš biti ja“, koji se često nalazi ispisan na kapucinskim skriptama, a govori o prolaznosti čovjekovoj. Svi sada stari ljudi nekad su bili mladi i dali su nemjerljiv doprinos u boljitku života. Naravno, bilo je i promašaja. I baš iz tih promašaja i pogrešaka može se puno toga naučiti. Najbezbolnije je učiti iz tuđih pogrešaka. Samo zajedničkim zalaganjem možemo učiniti ovaj svijet boljim, i neka nas bude stid umrijeti ako svojim bivstvovanjem to ne učinimo. Činiti male stvari velikom ljubavlju i pritom ljubiti Boga i čovjeka.
Ruža: Poručila bih da, ako je to netko njihov bližnji, da u svom danu, tjednu, ili barem mjesecu ostave malo vremena za tu stariju osobu. Da ih saslušaju, čak i ako je riječ samo tome da se oni požale na svoje dijagnoze. Sigurna sam da im to jako puno znači, da netko na barem 10 minuta prekine njihovu monotoniju. Također, poručila bih mladima da vode računa i o nepoznatim starijim osobama, ako im treba nešto ponijeti, popraviti pobrkane kanale na TV-u ili objasniti kako se šalje poruka na mobitelu. To su male stvari i traže malo vremena, a nekome će popraviti dan.
nedjelja.ba
