Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Ulaskom u grad zatičemo neugodan prizor napuštene željezare, iako nam dojam ublažava idilična cesta koja se probija kroz procvale krošnje različitih stabala. A onda nam se pogled ozari jer na desnoj strani vidimo dva zvonika koji stoje poput smjerokaza. Tornjevi su to „nove“ crkve Sv. Mihovila u koju smo se i uputili.

U dvorištu nam najprije dobrodošlicu iskazuje mali njemački špic Cuci, a nekoliko župljana nas uvjerava, s obzirom na glasan lavež, da je prijateljski nastrojen. Među njima upoznajemo „domara Marka“, ali ubrzo shvaćamo da se župnik fra Leon Pendić odlučio šaljivo predstaviti. Cuci je njegov vjerni prijatelj sedam godina. Slobodno se šeće po dvorištu i kući te nas ne ispušta iz vida dok pristupamo u župnu dvoranu.

Odmah želimo saznati nešto više o povijesti ovoga kraja i župe, ali nam fra Leon na samom početku ističe kako ga je ponekad, kao domaćeg sina, malo „sram“ govoriti jer je povijest vareške župe „veliko blago koje svoju utemeljenost ima u narodu koji je ovdje živio i borio se“.

„Uvijek ističemo da imamo najstariju crkvu u BiH, vjeruje se s početka 16. stoljeća.

^{Najstarija crkva u BiH}

To je najstarija crkva, još iz turskog vremena. Varešani su imali posebnu privilegiju da imaju jedan takav objekt jer su bili dobri u obradi željeza, pa su pravili oružje i oruđe za tursku vojsku, te im je dano da imaju crkvu. Ona više liči na staju jer nema ni zvonika, osim malog križa na vrhu, a pokrivena je drvenom građom, šindrom. Crkva je tijekom vremena bila zahvaćena požarom, ali je obnovljena. Preživjela je sve ratove i to nije naštetilo njezinoj autentičnosti“, započinje fra Leon. Na njoj se pri ulasku ističu mala vrata zbog kojih se gotovo svatko mora sagnuti, te nam župnik tumači kako „u ono vrijeme“ subaša nikad nije silazio s konja, te su se Varešani dosjetili da naprave mala vrata, kako bi subaša morao sići s konja. Priznaje pak kako je njemu veća simbolika da tko god da dođe, mora se nakloniti pri ulasku.

Svi liturgijski predmeti potječu iz 17. stoljeća, kao i kipovi koji su iz Venecije.

Ova je stara vareška svetinja na popisu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine od 1962., a pod zaštitom je i UNESCO-a.

Uz to, ova župa u središnjoj Bosni, poslije samostana u Kraljevoj Sutjesci, ima i najstarije matice, pisane bosančicom iz 1643. Kad je fra Leon došao na službu u župu 2019., počeo se zanimati za njihov sadržaj. Župni vikar fra Tomislav Brković naučio je razumjeti bosančicu, preveo matice te se nadaju objedinjeno ih izdati do kraja 2024.

Na tom putu upoznavanja s poviješću kraja, župnik je zapazio i jednu lubanju koja se čuvala u staroj crkvi, a našao je i dokument. „To je lubanja Sv. Vićencija mučenika, a u njoj se nalazi i ampulica krvi. Tumačenjem tekstova na bosančici došli smo do zaključka da je to dar vareškom biskupu fra Grgi Iliću, tadašnjem biskupu Bosne i Dalmacije, komu je relikvija dana na štovanje.

^{Lubanja Sv. Vićencija}

Nitko od starijih župljana se ne sjeća. Neki su mislili da je glava Sv. Vinka, a narod nije prihvatio jer su nekako najviše častili Djevicu Mariju i Sv. Antu. Budući da imamo potvrdu, ja sam odlučio pokrenuti javno čašćenje, odnosno slaviti sv. misu jednom godišnje u čast ovog mučenika“, pripovijeda fra Leon.

Nadalje pojašnjava kako je vrijedna i nova crkva koja je podignuta 1906. „Kako se povećavao broj vjernika, javila se potreba za većom crkvom. Tako je nova crkva, tzv. srednja ili Kljajićeva, jer je izgrađena za vrijeme župnika fra Ivana Kljajića, podignuta 1856. I ona je bila mala pa je prema projektu Josipa Vancaša početkom 20. stoljeća izgrađena današnja svetinja, mnogo veća i s dva tornja – Ikićeva crkva (fra Stjepan Ikić)“, objašnjava župnik dodajući kako u njoj danas duhovnu utjehu pronalazi 1 280 vjernika, ali ističe kako je to uistinu mali broj jer je prije posljednjeg rata ova vjernička zajednica brojala više od 7 500 duša.

„Rat je mnoge otjerao s ognjišta, tako da danas najviše sprovoda imamo – oko 75 na godinu. Krštenja oko pet, ali pretežito je tek jedno od njih stalno nastanjeno na teritoriju župe. Mladi odlaze čim završe školu… A i broj vjernika koji je raspoređen u 600 obitelji nije velik jer je 300 samaca“, predočava fra Leon sadašnje župne statistike.

O tim prilikama nam detaljnije priča Miroslav Pejčinović, umirovljenik koji je radni vijek proveo u policiji i Državnoj agenciji za istrage i zaštitu u Sarajevu. Danas živi sa suprugom koja je nastavnica matematike u osnovnoj školi i, premda su njihova djeca odrastala u financijski stabilnom okruženju, ipak ih je sve troje napustilo državu.

„Moja su djeca osjetila i u tom mom stabilnom poslu nepravdu koja se meni nanosila i oni ne žele u tome sudjelovati. Žele otići u uređenu državu u kojoj te nitko neće pitati ni što si, ni tko, ni odakle“, veli Miroslav, dodajući kako je prošao „sito i rešeto“.

Vraća se potom u predratno vrijeme te nam kazuje kako je grad Vareš bio mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom – od 22 000, više od 10 000 bili su Hrvati koji su, prema crkvenoj organizaciji, živjeli u tri župe: Vareš, Borovica i Vijaka.

„Onda su 2. studenoga 1993. postrojbe Armije BiH napale Vareš, a posljedica je protjerivanje većine Hrvata. Ostalo je samo 749 Hrvata, među kojima tri svećenika“, prisjeća se ovaj župljanin, a tom vremenu svjedoči i spomenik ispred župne crkve kao znak sjećanja na 120 poginulih.

„Spomenik prikazuje Sv. Mihovila koji kleči nad sudbinom tih poginulih i u žalosnom je stanju. Anto Kajinić je napravio kip, ali bilo je sporova oko njegova postavljanja jer se teško prihvaća hrvatska žrtva u Varešu“, dodaje župnik.

„Nakon pada Vareša ja sam preuzeo civilnu vlast u mjestima s hrvatskim stanovništvom – Daštansko, Pržići i Višnjići, i tako je funkcioniralo do 1998. dok nije osnovano prijelazno Općinsko vijeće.

Tadašnji župni vikar, kasnije župnik, fra Mato Topić i ja bili smo inicijatori povratka odmah poslije potpisivanja Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994. Bio je veliki otpor s bošnjačke strane. Nisu dopuštali povratak jer je sve bilo zauzeto izbjeglicama, devastirano. To je bila pljačka neviđenih razmjera“, priča Miroslav.

Govori nam i kako je narod izbjegao uglavnom u Kiseljak. Jedna od onih koja je tada otišla jest i Lucija Slugić, umirovljenica koja je sedam godina provela u izbjeglištvu u Kiseljaku. „Živjeli smo kratko u školi, a zatim u vrtiću. Ja sam 1998. počela raditi u Općini u računovodstvu, pa sam vozarila. Djeca su mi već iz Kiseljaka otišla za Zagreb na studij, te danas kažu da ih za Vareš još uvijek vežemo samo mi, a poslije nas…“, priča ova župljanka. Ipak, nije nezadovoljna. Veli da se može, skromno, živjeti. „Koliko imate, toliko se i pokrijete“, kaže Lucija, članica ekonomskog vijeća i Trećeg reda Sv. Franje koji je u župi „oduvijek“ postojao, ali ne mogu točno utvrditi otkad.

„Znamo iz priča da je mjesno bratstvo postojalo, ali kad točno, ne znamo. Važno je da smo ga prošle godine (2023.) na poticaj fra Leona obnovili“, dodaje Miroslav, član pastoralnog vijeća i ministar mjesnoga bratstva.

On nastavlja kako Hrvati u Varešu „nemaju problema“. Sva su sela jednonacionalna, osim Daštanskog, a što se tiče radno sposobnih Hrvata u Varešu, „taj je vlak zakasnio“.

„Naši su mladi otišli, u školama imamo vrlo malo djece. Znamo da na prvi pogled izgleda kao da se Vareš razvija, ali znamo i što znači zapadna demokracija te, kad je u pitanju dolazak investitora, znamo da je njima važan prvo osobni interes, pa tek onda društveno dobro. Ta kompanija, Ardiatic Metals, ne kažem da neće izvršiti obveze prema državi i županiji, ali hoće li oni izvršiti obveze prema općini…“, iskazuje sumnju Miroslav. Objašnjava nadalje kako je odnos županije prema Varešu „maćehinski“, a i kako su u političkom smislu „ostavljeni od svojih“, jer ih nijedan hrvatski dužnosnik nije posjetio od 2016.

„Došao sam do podatka da mi godišnje izvezemo oko 80 000 m³ drveta, a nemamo čestita puta“, dodaje župnik priznajući kako se on protivi rudniku jer su njime zahvaćena većinski povratnička hrvatska sela. „Odmah sam na udaru da sam nacionalist, ali sva naša hrvatska povratnička sela – Tribija, Dubošnica, Borovica, Semizova Ponikva, Pogar, Tisovci, sav taj pojas je pod rudnom ili istraživačkom ili već rudarenjem, a mi nemamo osnovno, a to je put. Možete obići ta sela i vidjet ćete makadam, rupe i blato. Kako liječniku otići kad imate 10 km makadamskog puta?“, pita fra Leon dodajući kako ni u gradu nemaju trgovine odjeće i obuće, a zdravstveno potpuno ovise o Zenici.

„Nama vlast kaže: 'Asfaltirali smo vam put', a to je svega 500 m i to oni odredili gdje će“, iskazuje brigu Miroslav.

Ipak, u Varešu je lijepo, ljudi su dobri, priroda odlična, lijep je život, „ali ne možemo govoriti da nam je idealno“. „Mora se mnogo raditi na infrastrukturi, na otvorenosti“, iznosi župnik kako bi se prilike mogle poboljšati.

^{Fra Leon je „kod kuće“ na službi od 2019.}

A on, ono što je u njegovoj moći, već radi. „Mi se i dalje kao Crkva borimo. Imamo pučku kuhinju u sklopu Kruha Sv. Ante koja pomaže od 80 do 100 korisnika, a nosimo hranu i u Vareš Majdan. Imamo projekt s Talijanima Nikad sami, a to je obilazak starih. Redovite su sv. mise u filijalnim crkvama: Vareš Majdan, Pogar, Dubošnica i Pržići, trećoredci pripremaju i različite aktivnosti…“, iznosi fra Leon bogat župni pastoral.

Miroslav zatim ističe kako u vjerskom smislu „dobro stoje“. „Moli i radi. Ja kažem nama samo može pomoći dragi Bog i molitva, nitko drugi. Mi se kao župa borimo i ne damo“, naglašava ovaj župljanin. Ponosno potom priča kako se u ovoj vjerničkoj zajednici od 1928. njeguje tradicija čuvanja Kristova groba. „Mi jedini imamo žudije, a od prije dvije godine ima i Novi Travnik. Ta tradicija nije prestajala ni '93. ni '94. Postoji pisani trag da je u Varešu osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo 1928. i da su oni čuvali Kristov grob do 1954. kad su im zabranili. Onda su se mladići u okviru župe organizirali, izradili odore i nastavili običaj. I kada su 1994. prognani Hrvati, tadašnji župnik pok. fra Mijo Mrljić uspio je organizirati i čuvare tako što su pušteni zatvorenici iz Tuzle. Od izbjegličkih deka napravio je odore tako da tradicija nije prekinuta“, veli, zaključujući kako se Hrvati katolici bore i nastoje održati na ovim prostorima i u vjerničkom i u nacionalnom smislu, a „na to su se odlučili povratkom ’94.“.

Iako župnik ističe napore koje zajednica čini, priznaje kako nema „ključne mase“ s kojom bi se što moglo napraviti. „Drugi duh je preuzeo naspram onoga kakav je bio, ali se borimo“, zaključuje fra Leon, a mi za kraj ostavljamo i nešto pozitivno – bistru mladež Vareša koje je malo, ali čuva „stari duh“.

Upoznajemo Vanju Anđić, studenticu pedagogije u Sarajevu, koja vikendima i na odmorima boravi kod kuće. Kaže kako je orijentirana prema Sarajevu jer zna prilike u Varešu, ali ipak ostaje pozitivna, priznajući kako ima još godinu studija, pa se kako prilike, tako i njezino mišljenje može mijenjati.

Aktivna je u Frami koja broji do šest članova. Svira orgulje i klavir, te s mladima animira slavlja. Svjesna je kako se mladi sve više udaljavaju od Crkve i to je žalosti jer zna koliko je nju oblikovalo to iskustvo.

I Vanja, poput Miroslava i Lucije, ustraje, a sve je lakše uz dobra pastira koji, prema svemu sudeći, ima pouzdanje u budućnost, utemeljeno na bogatoj povijesti – oblikovatelju vareškog identiteta i vjere koji su se očuvali tijekom burnih stoljeća.

AF/ Duhovna zvanja

Župa Vareš je tijekom svoje povijesti dala brojna duhovna zvanja od kojih su među živima danas: fra Leon, čuvar svetišta u Olovu fra Ilija Božić i svećenik Banjolučke biskupije na službi u Hrvatskoj vlč. Dražan Mirčić.

Redovnice: iz reda Školskih sestara franjevki s. Snježana Pavić na službi u Zagrebu, Služavka Maloga Isusa s. Klara Jerković na službi u Sarajevu i članica Hrvatske provincije Družbe Marijinih sestara od čudotvorne medaljice s. Kleofina Lekić u Hrvatskoj.