Sveti Aleksije Rimski ili Sv. Aleksije iz Edesse bio je grčki monah koji je u 4. stoljeću, živio u samozatajnosti, a poznat je po svojoj predanosti Kristu. Postoje dvije poznate verzije njegova života, sirijska i grčka.

Sirijska verzija

Prema sirijskoj predaji, Sveti Aleksije bio je svetac Istoka čije je štovanje kasnije preneseno u Rim. Tomu je pogodovalo vjerovanje da je rodom iz Rima te da je ondje i preminuo. Ova veza potječe iz ranije sirijske legende, koja pripovijeda kako je, za vrijeme biskupovanja biskupa Rabbule (412. – 435.), preminuo „Božji čovjek“, koji je živio u Edessi, u Mezopotamiji, kao prosjak i s drugim siromašnim ljudima dijelio milostinju koju je dobivao, te je nakon njegove smrti utvrđeno da je rodom iz Rima.

Grčka verzija

Grčka verzija legende o Sv. Aleksiju kazuje da je bio sin jedinac bogatog rimskog kršćanina Eufemijana iz senatorske klase. Aleksije je pobjegao iz svog dogovorenog braka kako bi slijedio sveti poziv. Prerušen u prosjaka, živio je u blizini Edese u Siriji, primajući milostinju čak i od svojih kućnih robova, koji su bili poslani tražiti ga; nisu ga prepoznali sve dok ga čudotvorna slika Blažene Djevice Marije (kasnije je nazvana Gospa Svetog Aleksija) nije nazvala „Božjim čovjekom“. To je izazvalo opću pozornost, pa je Aleksije morao pobjeći odatle te se vratio u Rim. No, toliko se bio izgledom promijenio da ga roditelji nisu prepoznali, ali kao dobri kršćani prihvatili su ga i dali mu utočište. Tu je on proživio 17 godina, proboravivši u mračnoj sobici ispod stepenica, moleći i poučavajući djecu vjeronauku. Nakon što je preminuo, njegova je obitelj pronašla zabilješku na njegovu tijelu koja im je govorila tko je on zapravo.

„Nepoznati svetac“ koji je otkriven u Rimu

Čini se da je Aleksije bio potpuno nepoznat na Zapadu prije kraja 10. stoljeća. Tek se tada njegovo ime počinje pojavljivati u svim tamošnjim liturgijskim knjigama.

Još prije 8. stoljeća na brdu Aventinu u Rimu postojala je crkva posvećena Sv. Bonifaciju. Godine 972. papa Benedikt VII. dao je ovu gotovo napuštenu bogomolju grčkom metropolitu u egzilu Sergiju iz Damaska. Sergije je uz crkvu podigao samostan za grčke i latinske redovnike, koji je ubrzo postao poznat po skromnom životu svojih članova. Sveti Aleksije je dodan imenu Sv. Bonifacija kao patron crkve i samostana.

Očito su Sergije i njegovi monasi donijeli u Rim štovanje Sv. Aleksija. Istočni svetac, koji je prema legendi rodom iz Rima, ubrzo je postao vrlo popularan među Rimljanima. Smatralo se da je ova crkva, vezana uz legendu, podignuta na mjestu kuće u koju se Aleksije vratio iz Edese.

Ime ovog svetca spominje se u Rimskom martirologiju na nadnevak 17. srpnja: „U Rimu, u crkvi na brdu Aventinu, slavi se Božji čovjek imenom Aleksije, koji je, kako kazuje predaja, napustio svoju bogatu kuću, kako bi postao siromašan i nepoznat prosio milostinju.“

Iako ga Katolička Crkva i dalje priznaje svetcem, njegov je spomendan uklonjen iz Općeg rimskog kalendara 1969. Kao razlog naveden je legendarni karakter njegova životopisa.

Pravoslavna ga Crkva štuje 17. ožujka. Pet bizantskih careva, četiri cara Trapezunda i mnoge druge istočnoeuropske i ruske ličnosti nosile su njegovo ime. Brojne su i crkve u Grčkoj, Rusiji i drugim pravoslavnim zemljama posvećene Sv. Aleksiju.

Relikvije

Relikvije Sv. Aleksija nalaze se u nekim crkvama i samostanima u Grčkoj, uključujući samostan Esphigmenou na planini Atos i samostan Uspenja Presvete Bogorodice u Beotiji. U Rusiji se relikvije ovog svetca čuvaju u lavri Aleksandra Nevskog u Sankt Peterburgu, a na Cipru u samostanu Kykkos.

Najdragocjenija relikvija je veliki dio svečeve lubanje, koja se čuva u samostanu Agia Lavra kod Kalavrita u Grčkoj. Prema Ktetorikonu (monaški temeljni kodeks) samostana, časnu je lubanju samostanu darovao bizantski car Manuel II. Paleolog 1398. (ovo je i natpis na relikvijaru).

Sveti Aleksije je svetac zaštitnik redovničke družbe poznate kao Aleksijanci i grčkog grada Kalavryta.

artinfo.ba