Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

S magistralne ceste Sarajevo - Zenica vodi solidna cesta od Kaknja u smjeru jugoistoka do Kraljeve Sutjeske.  Do samostana, pa, dakle, i župe Sv. Ivana Krstitelja kroz Čatiće usmjerava nas Ulica fra Bone Bonića, autora glasovitoga Ljetopisa sutješkoga samostana i bivšega gvardijana ovdašnjega. Fra Bono je rođen u Čatićima 1708., a umro u Sutjesci 1785. Zabilježeno je kako je još kao desetogodišnjak došao u ovdašnji samostan i tu je, kao uostalom i ina djeca ovoga kraja, stekao osnovnu izobrazbu.

Fratri (uvijek) za sve krivi

Nakon godine novicijata otišao je na studij filozofije i teologije u Cremonu. Može se slobodno kazati kako je – po obrazovanju – bio gotovo renesansna osoba, poznavatelj nekoliko stranih jezika. Ali, Ljetopis je napisao na hrvatskom, a (tek) dijelom na latinskom i talijanskom. Njegov životopis nedvojbeno zavrjeđuje posebnu priču, no na putu do njegova imenjaka i zemljaka, a našega domaćina i domaćeg sina, gvardijana i župnika fra Bone Tomića, kažimo samo kako su ga Turci dvaput zatvarali: prvi put zbog optužbi da su franjevci bili krivi što su Nijemci bili doprli do Banje Luke, a drugi put zato što je zajedno s drugim sutješkim fratrima nekog muslimana navodno „prodao u kaure“. Bila su to, zapravo, vremena kada su fratri, katolici općenito, bili za sve krivi. Tako da kada danas neki – a ima ih, nažalost, i među fratrima – veličaju Ahdnamu (sultana Mehmeda II. Fatiha) kao, vele, prvu povelju o ljudskim pravima, trebali bi imati u vidu i ovu, jednu od brojnih povijesnih činjenica koje svjedoče koliko je za katolike bio (ne)važan onaj plašt kojim je rečeni sultan ogrnuo fra Anđela Zvizdovića u Milodražu kod Kiseljaka 1463. (ili 1464.)        

A povijest Bosne zapravo se – možda i najbolje – čita na ovome mjestu. Zapravo, historija ovdašnjeg samostana povijest je i ove zemlje. Prvi ga spominje franjevački ljetopisac Bartol Pizanski 1385./'90. Vjerojatno je porušen 1463., istodobno kada su Turci sa zemljom sravnili kraljevski dvor u Sutjesci. Nadalje, u vrijeme progona 1521./'24. samostan je opet porušen, nakon čega je prošlo dosta vremena dok su franjevci uspjeli ishoditi dopuštenje za izgradnju novoga. Otežavajuća je okolnost bila i to što su Turci branili uporabu trajnog materijala, pa je novoizgrađeni samostan brzo propadao te bio podložan paljevini. Slijedom čega ljetopisi bilježe brojne požare. A, primjerice, u vrijeme Bečkoga rata, potkraj XVII. stoljeća, franjevci su ga morali napustiti i živjeti po seoskim kolibama. Vratili su se 1704.,  samostan je obnovljen 1821., a 1833. nadograđen je još jedan trakt.

Orgulje kao nove

No ako govorimo o samostanu kakva danas znamo, kažimo kako je blagoslovljen 20. srpnja 1892., iako su radovi na njemu potrajali još pet godina. U novo je zdanje uvedena voda 1914., a električno osvjetljenje 1920. Struja je dobivana iz vlastite hidrocentrale na Trstionici, koju su, suptilno kako su to samo oni znali, komunističke vlasti oduzele Crkvi. A to su prije toga proslavili tako što su, kako su zabilježili fratri, 296 puta pucali na crkvu iz oružja teškog kalibra. Samostanska je zgrada temeljito obnovljena 1982./'84. A fra Bono se sprema i za nove radove, čim – što nikad, a osobito danas, nije lako – namakne potrebne novce. Radi se, veli, na tome.

Našega domaćina u prošlu srijedu zatičemo ispred samostana. U tijeku je priprava za Sv. Ivu, kada će Sutjeska, zbog povratka dijaspore u zavičaj, naročito živnuti. A dio priprave svakako je i obnova orgulja, zbog čega u pratnji gvardijana i župnika idemo ka Peri i Franji Moric, majstorima iz Ilača (kraj Tovatnika), koji baš na koru dovršavaju drugu fazu obnove koju su započeli u rano proljeće. Sutješke su orgulje izrađene u poznatoj zagrebačkoj orguljarskoj radionici Heferer i sinovi, a ovdje su dopremljene i na kor crkve postavljene 1909. Od tada su djelomično, ali davno obnavljane, a temeljitu restauraciju ove su godine obavili rečeni majstori orguljari. Zanimljivo, lani na Sv. Ivu, Franjo, koji već 40 godina svira u svojoj rodnoj župi, započeo je kolaudaciju orgulja izvedbom Preludija u D-duru nepoznata autora. A evo, nama njegov brat Pero sad svjedoči kako orgulje imaju 220 000 pojedinačnih dijelova, a ove, sutješke nisu restaurirane još od Drugog svjetskog rata. Bilo je, dakle, krajnje vrijeme, pa su sad orgulje k'o nove!

Tumači nam, također, što podrazumijevaju netom dovršeni radovi – (pre)stručno, dakako. U prijevodu, nakon intervencije braće Moric zvuk se više neće prenositi pneumatski (zrakom), nego žicom. Još ostaje opkožavanje mijeha, što je planirano za rujan. Velika je, naime, potražnja za majstorima orguljarima, samo ih je, naime, petorica u Hrvatskoj. A mladih nema… Morici će se, nakon što spakiraju alat, zaputiti u Dolac. Rasprodani su cijelu godinu. I, kažu, ne mogu na sve stići. Ipak, na jesen će se, ako Bog da, vratiti u Sutjesku.

Kako je (nekoć) bilo…

A dok s majstorima razgovaramo na koru, u župnoj je crkvi misa koju predvodi vojni kapelan vlč. Fabijan Stanušić, a euharistiju s njim slave vojnici iz Operativnog zapovjedništva Oružanih snaga BiH iz Butmira. Malo je, i nas i majstore, ponijela priča o orguljama, pa nas je vlč. Fabijan opomenuo s – čak! – oltara. Jasno, kasnije smo mu se ispričali… No, kad smo već u crkvi, kažimo kako ona dijeli teški usud samostana, a zapravo mu je i vrsnica budući da je, po svemu sudeći, izgrađena kad i samostan. Povijest je to stalnog rušenja (paljenja), ali i ustrajnog franjevačkog obnavljanja. Sadašnja je crkva, bazilikalnog tipa u neorenesansnom slogu, izgrađena 1906./'08. prema nacrtima Josipa pl. Vancaša. Unutrašnjost joj je oslikao Marko Antonini, a kako je posvećena Sv. Ivanu Krstitelju, središnja je Antoninijeva slika Krštenje na rijeci Jordanu. Godine 1988. u crkvi je postavljen brončani kip bosanske kraljice Katarine, rad pokojnog zagrebačkog kipara Josipa Marinovića, dok je pred crkvom kraljičina bista djelo pokojne sarajevske kiparice Ane Kovač.

Vratimo se pak Sv. Ivi. Tih, dakle ovih dana, tijekom trodnevne priprave – bude, još malo, pa kao što je nekoć bilo. A kako je to bilo?

„Sutješka je župa ’91. brojila 12 500 katolika. Po prostranstvu ovo je jedna od najvećih naših župa. Čine je, dakako, Sutjeska te: Aljinići, Babići, Bijelo Polje, Bištrani, Bjelavići, Bulčići, Čatići, Dobrinje, Dujmovići, Gora, Govedovići, Grmače, Klanac, Kopjari, Kovači, Kučukovići, Lučići, Lukovac Brdo, Mijačići, Papratno, Pavlovići, Pezeri, Poljani, Poljice, Rutanj, Seoce, Slapnica, Šćitari, Šošnje, Teševo, Trnovci, Turbići i Zajezda. A na području ove uistinu prostrane župe podružne su crkve u: Čatićima, Poljanima, Pavlovićima, Bjelavićima, Dobrinju i Grmačama te 19 kapelica“, pripovijeda nam fra Bono prije no što ćemo o aktualnoj, zapravo akutnoj bosanskoj boljci – odlascima. Kakvo je, pitamo, danas brojno stanje?

Važnost vjeroučitelja

„Nakon blagoslova obitelji i domova 2023./'24. uspjeli smo prikupiti i objediniti podatke o broju obitelji i vjernika u našoj župi. Dakle, Kraljeva Sutjeska ima: 785 katolika i 431 stalno nastanjenu katoličku obitelj. Na početku 2023. župa je imala 801 katolika i 439 stalno nastanjenih obitelji… Najbrojniji su u Čatićima gdje u 113 obitelji živi 226 vjernika, te u Sutjesci gdje ih je u 75 obitelji 112. Na župnom je popisu i 210 župljana koji ovdje žive povremeno“, referira nam župnik napominjući kako je prošle godine bilo dvoje prvopričesnika i četvero krizmanika, jedno krštenje, ali i čak 23 sprovoda. No, usprkos svemu, nedjeljom je na župi pet, solidno posjećenih, misa. Od kojih su dvije, u 9:00 i 11:00 h u župnoj crkvi.

A kredibilan je sugovornik na temu odlazaka (i ostanka!) vjeroučitelj Dražen Filipović koji – a i to je priča za sebe – predaje u devet ovdašnjih, osnovnih i srednjih, škola. „U župi, u osnovnim i srednjim školama, 35 djece pohađa katolički vjeronauk. Po završetku školovanja djeca nam, međutim, odlaze trbuhom za kruhom. Rijetki ostaju; a znamo, u aktualnoj političkoj situaciji, i zašto. Mislim, međutim, kako broj nije presudan, važno je da ovi što su ostali žive svoju vjeru na pravi, dostojan način… Uvijek se sjetim riječi kardinala Vinka Puljića koji je jednom prigodom nama vjeroučiteljima kazao i na tomu inzistirao kako je važno da budemo u školama. Da nas vide. Vrijeme je pokazalo kako je bio u pravu. Danas mogu slobodno kazati kako nas poštuju i Bošnjaci te koliko značimo našoj djeci. No, moje višegodišnje iskustvo, a predajem više od 20 godina, govori kako imamo problem s gradskom djecom. Zapravo s njihovim roditeljima koji drže da im se djeca na neki način, idući na vjeronauk, izdvajaju. Ne žele, kažu, da se eksponiraju. Istodobno, seoska djeca, pod utjecajem svojih roditelja, žive svoju vjeru kako su to činili i njihovi predci oduvijek“, pripovijeda nam vjeroučitelj ističući kako su ljudi ovoga kraja vezani, unatoč burnoj, nerijetko tragičnoj povijesti, za rodnu grudu. O čemu, uz ino, govori i to što Sutješani ne prodaju svoje kuće i imanja. A interesenata je napretek…

Eh sad, kako će biti s njihovom djecom i unucima, vidjet ćemo. Fra Bono nam kaže kako po nekim selima na župi, već, nažalost, bilježi prodaju. Usprkos tomu što uporno s oltara upozorava da se to ne čini…

Sa susjedima – susjedski

Posljednji je rat, ne možemo ga u ovome stradalničkom kraju ne spomenuti, ostavio velike posljedice. Početak ljeta 1993. bio je koban za Hrvate kakanjsko-sutješkoga kraja. Napetosti s muslimanskom stranom započele su u ožujku, a kulminirale 13. lipnja na spomendan Sv. Ante Padovanskog. Gotovo u jednom danu s prostora općine protjerano je približno 14 000 ljudi koji su se, većinom, zaputili ka Varešu. Poginula su ili su zarobljavanjem ubijena 103 hrvatska branitelja i 22 civila. Porušena su 34 hrvatska sela, a broj Hrvata smanjen je za 82%. Tim je događajima svjedočila Sandra Komšo koja je svoj izbjeglički put, nakon Vareša, nastavila u Novigradu i Essenu.

„Muž i ja vratili smo se sa sinom od osam mjeseci u travnju ’98. Zvali su nas prijatelji u Hrvatsku, čak u Australiju, ali htjeli smo se baš vratiti na svoje. Blagoslovljeni smo kasnije s još dva sina, a imamo već i tri unuka. Najmlađi sin ide u drugi razred srednje škole, i vjerojatno će se čim završi, pridružiti svojoj starijoj braći koja s obiteljima žive u Njemačkoj. To je naprosto tako, nema posla za mlade“, svjedoči gospođa Komšo koja s obitelji živi u Bijelom Polju, nacionalno mješovitome dijelu župe, pa je prava sugovornica za temu, u nas toliko eksploatiranu – suživot. „Sa susjedima uistinu živimo susjedski. Sve što slavimo i obiteljski i vjerski i nacionalno dijelimo s njima, a i oni s nama. Vjerojatno je to nama starijima ostalo još iz vremena prije ovoga tragičnog rata. Primjerice, moj sin je jedini Hrvat u odjelu od 26 učenika i nikada nije imao nikakvih problema. Moj suprug i ja odgojeni smo tradicionalno, u vjeri. Tako smo odgojili svoju djecu. A osim što ne propuštamo nedjeljne mise, molimo svakodnevno i doma“, kaže nam sugovornica navješćujući kako će ove godine u župnoj crkvi krstiti unuka.

Golemo je samostansko blago, ali…

A priča o župi Sv. Ive ne bi, jasno, bila kompletna bez glasovita samostanskoga, točnije kulturno-povijesnoga, blaga. Uz pomoć Vlade Hrvatske izgrađen je ovdje 2012. poseban foaje u komu je smještena iznimno vrijedna muzejska postavka. A uz brojne vrijedne umjetnine, među kojima je vjerojatno najvrjednija slika Poklon kraljeva – Krist pada pod križem iz XV. stoljeća, tu su i slike domaćeg majstora Stjepana Dragojlovića iz okolice Kraljeve Sutjeske, koji je živio na prijelazu iz XVI. u XVII. stoljeće, a školovao se u Veneciji.

Nakon obilaska ovoga prostora gvardijan nas vodi u samostansku knjižnicu koja, uz sve ostalo, čuva i 31 inkunabulu – prve tiskane knjige do 1500. U Bosni i Hercegovini takvih je ukupno 53. Samostan, također, posjeduje i oko 450 knjiga iz XVI. stoljeća, nešto više od 500 djela iz XVII. stoljeća te nekoliko tisuća iz XVIII. i prve polovice XIX. stoljeća. Kraljeva Sutjeska uz to čuva i najstarije matične knjige iz 1641., koje su tražene kako bi se kompletiralo obiteljsko stablo do tko zna kojega koljena.

„Istina, golemo je to blago, i svima, ne samo nama franjevcima, je na ponos.  Za čuvanje nam, međutim, trebaju stručne osobe. Golemo je blago i golem posao, a to gvardijan, ma tko on bio, uz sve ostalo, dakako, ne može uspjeti. Nema, nažalost, zakona koji bi muzej-knjižnicu stavio na budžet slijedom čega bismo zaposlili kustosa. Nadam se i vjerujem kako će se to uskoro promijeniti. Jer mi, primjerice, nekako prikupimo sredstva za restauraciju deset knjiga, a u međuvremenu nam drugih deset napadne vlaga“, žali se fra Bono provjeravajući dok razgovaramo, trenutačnu vlagu u prostoriji. I povišena je! Samostan i crkva Sv. Ive proglašeni su u siječnju 2004. nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, što bi morala biti važna preporuka da vlasti svih razina bace oko na Sutjesku te pomognu gvardijanu. A zapravo neprocjenjivoj baštini ove zemlje.

Pogled s Grgureva

I tako opet nekako dolazimo do brojnog stanja, nedostatka ljudi… Ali, vidjeli smo kakva je povijest i ovoga samostana i ove crkve, pa evo, ipak, Sveti Ivo ne da ni ovu sutješku kotlinu, ni ove ljude. Stoljećima! A pomaže – svojim primjerom – i ovdje naročito štovana kraljica Katarina. Krleža je kazao: „Nigdar ni bilo da ni nekak bilo, i nigdar ne bu da nekak ne bu.“  A naš sugovornik, vjeroučitelj Dražen drži, vidjeli smo, kako brojevi nisu najvažniji, nego da oni što sad ovdje rastu i čuvaju da se rodna ognjišta ne ugase, žive svoju vjeru. O čemu pak svjedoči gospođa Sandra i njezina obitelj.

Napuštajući Sutjesku, bacamo oproštajni pogled s Grgureva koje za vrijeme kralja Tvrtka I. Kotromanića postaje najvažnije stolno mjesto bosanskih vladara u kome je izdano najviše isprava kraljevskoga ureda. Mjesto, tik uz samostan, dobilo je ime po Sv. Grguru Čudotvorcu, temelji čije kapelice se i danas vide. Posebna je to lokacija po kojoj su hodili kraljevi, ali molili i meditirali brojni fratri i hodočasnici. I zato nije nikakvo čudo – mada neka zagovora Sv. Grgura! – što Sutjeska živi. I živjet će!