× Početna Vijesti Sport Kultura Crna kronika Politika Zanimljivosti
  • Tradicija

tucanje_uksrs_povijesna.jpg

Branko Šutalo - krajnje desno

Piše: Josipa MilerKatolički tjednik

Ova vesela aktivnost, mnogima jedna od najzanimljivijih igara za Uskrs, podrazumijeva kucanje tvrdo kuhanih jaja jedno o drugo dok se ne otkrije koje je jaje izdržljivije. S obzirom na običaj bojanja uskrsnih jaja, redovito se tucanje izvodi s pisanicama, a kako je prisutna i simbolika, to čini ovu tradiciju bogatom i raznolikom te onim što povezuje zajednicu.

Od poganstva do kršćanstva
Podrijetlo tucanja jajima, odnosno pisanicama može se pratiti od drevnih civilizacija koje su jaje shvaćale kao simbol plodnosti, ponovnog rođenja i uopće životnog ciklusa. U mnogim starim kulturama poput egipatske, perzijske i grčke jaja su se povezivala s proljećem i obnovom prirode, a praksa njihova ukrašavanja i uključivanja u proljetne proslave postoji prije kršćanstva, te je kasnije integrirana u svetkovinu Uskrsa.

Širenjem kršćanstva proširilo se i simboličko značenje jaja koja su predstavljala uskrsnuće Isusa Krista i novi život. Tako je jaje, nekoć poganski simbol plodnosti, postalo kršćanski simbol grobnice iz koje je Krist izišao kao pobjednik.

Upravo to miješanje drevne simbolike s kršćanskim vjerovanjima dovelo je do različitih uskrsnih tradicija među kojima se nalazi i običaj tucanja jajima. Ta praksa postala je popularna uskrsna zabava u srednjovjekovnoj Europi. Ukrašene pisanice, često obojene živim bojama i ukrašene složenim dizajnom, postale su središnji dio svečanosti. Ljudi su se okupljali na različitim mjestima, ali i privatno u obiteljima kako bi sudjelovali u prijateljskom natjecanju, koristeći svoje tvrdo kuhane pisanice kao svojevrsna koplja u ovoj viteškoj borbi.

Pravila ovog veselog natjecanja razlikuju se ovisno o regiji i kulturi naroda. U nekim tradicijama sudionici se izmjenjuju kuckajući jaja jedni drugima s ciljem razbijanja protivnikove, a očuvanja svoje pisanice, dok je moguće pronaći i običaj istovremenog kucanja jajima dok se posljednje nerazbijeno jaje ne proglasi pobjedničkim. Različita su i vjerovanja povezana s pobjedničkim jajetom, pa tako neke kulture vjeruju da će osoba s nerazbijenim jajetom biti izrazito sretna i blagoslovljena u godini koja slijedi.

Sveprisutna praksa
Iako nije poznato detaljno kako se tradicija tucanja jajima širila svijetom i brojnim narodima, jer je „oduvijek“ postojala, vrijedi spomenuti da je, prema nekim izvorima, ova praksa prvi put zabilježena kod starih Grka koji su je označili riječju tsougrisma što znači zveckati zajedno ili sukobiti se, a vuče korijene iz starogrčke mitologije i poganskih rituala. Obično se izvodi tvrdo kuhanim jajetom obojenim u crveno, što je kasnije povezano s Kristovom krvlju, a pobjedniku donosi obnovu i sreću.

Jedan od prvih pisanih spomena ovoga običaja na našem području pronađen je u kronici Zagreba iz 14. stoljeća kada se u gradu i njegovoj okolici ova praksa koristila kao prijelomnica u vremenu, odnosno, kako se bilježi u dokumentima – nešto se dogodilo „poslije tucanja jaja“, odnosno poslije Uskrsa.

Ova zabavna aktivnost koja potiče natjecateljski duh ali i prijateljevanje ukorijenila se u brojnim kulturama. Tako primjerice u indijskoj državi Assam tucanje jaja zove se koni-juj (borba jaja), a održava se svake godine na Dan stoke. U Nizozemskoj je ovaj običaj poznat kao eiertikken, te uz klasično tucanje jajima postoji i inačica gdje djeca drže košare s obojenim jajima i pokušavaju u tuđim košarama razbiti jaja koja su iste boje kao njihova.  

Slične su tradicije u Rumunjskoj i Bugarskoj gdje se pobjedniku nadmetanja u tucanju jajima „jamči“ najduži život ili dobro zdravlje, a praksa kucanja tvrdo kuhanih jaja pronalazi se i u židovskoj kulturi kao dio proslave pashalnog sedera (večere).

Običaji Sarajlija
Razmišljanje o borbi jajima nudi uzbudljivo putovanje kroz vrijeme jer spaja drevni simbolizam, tradicije različitih kultura te duh svetkovine Uskrsa. Kroz to putovanje uputili smo se s našim sugovornikom Brankom Šutalom iz sarajevskog prigradskog naselja Briješće koji se za nas prisjetio starih običaja, ali govorio i očuvanju te tradicije do danas.

Naš sugovornik od malena tvrdoću jaja provjerava "na zub"

„Ja sam od malena pratio naše stare koji su držali tradiciju te su se na svaki Uskrs okupljali na jednoj livadi i natjecali u tucanju jajima. To se zvalo Uskrsni uranak, a katolici Briješća i danas to organiziraju. Sada se svake godine sastajemo kod nekoga od župljana (u posljednje vrijeme kod Vjekoslava Šutala), ali se ne natječemo, nego samo održavamo tu tradiciju tucanja. Poslije toga većina nas ode na svetu misu, a nakon mise imamo organizirano natjecanje u tucanju jajima koje traje već 10 godina, od dolaska župnika (vlč. Josipa Vajdnera)“, priča naš sugovornik otkrivajući kako je posljednjih triju godina uzastopno upravo njegovo jaje proglašeno najtvrđim. Dva puta pobjedu je odnio on, a jednom njegov sin koji se, uz još dvojicu braće, rado pridruži ovoj aktivnosti.

Od svojih 25 kokoši „u boj“, kaže, ponese do 20 jaja koja se obvezno šaraju. Najčešće se natjecatelji podijele u 10-ak parova, u ovisnosti koliko ih je ukupno, a igra se na dvije dobivene. Nagrada je uvijek ista – pet litara vina, ali „k'o nagrada – slatka“.

Male tajne
Za ovakav uspjeh, osim samoga zanimanja, potrebno je i znanje. Priča nam tako Branko da je od malih nogu učio od starijih prepoznati tvrdo jaje, kao i male tajne koje ovaj „zanat“ čine savršenim. „Prva tajna je da moraš imati domaće kokoši. Od ovih kupovnih kokoši koje su genetski napravljene da nose jaja, ona budu mekana jer ih mnogo proizvedu. Moje kokoši hodaju po dvorištu, nađu crva, travu, pijesak i sama struktura jajeta odmah je drukčija. Hranim ih kukuruzom i pšenicom – prirodno, a velika je prednost što van izlaze jer sebi nađu vitamina koji su im prijeko potrebni. Onda, trebaš znati probrati. Ja sam jedan od rijetkih koji je ostao u tom 'poslu' jer sam kao dijete hodao s 'velikima' koji su bili puno zagriženiji i naučio sam kako se probaju jaja na zub. Tu osjetiš njegovu tvrdoću“, govori Branko objašnjavajući kako vrlo lako može zubom osjetiti, ali i po zvuku čuti koje jaje je tvrđe ljuske te bi moglo biti dobro za natjecanje.

Otkriva potom kako je, uz prethodno, važna i priprema pred sam Uskrs, kad 15 do 12 dana prije svetkovine počne pripremati jer „ne možeš u zadnji tren prikupiti dovoljno dobrih jaja“.  

Važnost tradicije
Naš sugovornik od malena njeguje ovaj običaj te mu posvećuje znatnu pozornost, a kada je, prema njegovim riječima, „i sam postao domaćin“, počeo je i sinovima prenositi znanje i iskustvo.

„Na taj uranak vodim i svoju djecu. Redovito je to oko 6:00-6:30 h. Raduje me da to mogu. To je tijek života, nešto što je moje cijeli život, nosio sam od djetinjstva i raduje me i danas što to mogu“, veli priznajući kako danas mladi nisu zainteresirani toliko za tucanje jajima. Kaže kako rado sudjeluju, ali ih ne zanima kako prepoznati tvrdo jaje i druge tajne uspjeha „velikih igrača“.

Prisjetio se zatim kako je to nekoć bilo skoro kao umjetnost igranja. „Znalo se dogoditi da su jaja bila iste tvrdoće pa je tucanje trajalo dugo jer je to, kako u Bosni kažu, ćejf, onda malo odmore, popiju rakiju i nastave drugu rundu dok jedan ne pobijedi“, priča Branko kako je i ova igra ozbiljna te dodaje da je ranije dok su se ljudi više okupljali, bilo različitih taktika. „Po pet-šest sati su znala trajati natjecanja, znali su koristiti lanjsko jaje jer mu se sasuši ljuska i strahovito je tvrdo, žilavo jaje, teško ga je razbiti. Stari su znali služiti se svačim, i drvenim jajima, i prošlogodišnjim… Zato je kod nas župnik uveo da se koriste isključivo jaja uobičajenog tipa kokoši, ne mogu npr. jaja morske kokoši – kako bismo svi bili jednaki. Isto tako, da ne bi bilo podvala poput lanjskih jaja, pravilo je da pobjednik jaje pred svima razbije i pojede“, otkriva za kraj Branko.

Obitelj Šutalo ima 25 kokošiju

Radost i zajedništvo
Tradicija koja se održala tijekom stoljeća, iako je mijenjala svoju simboliku, uvijek je predstavljala otpornost i odlučnost. Premda se ne bi moglo govoriti o teološkom utemeljenju, čin tucanja jajima jedno o drugo pokazuje sposobnost odupiranja izazovima i predstavlja mogućnost izlaska kao pobjednik, baš poput Kristova uskrsnuća i njegova trijumfa nad protivnikom.

Zabavna je to igra, danas neodvojiva od svetkovine Uskrsa, a koja je od simbola plodnosti i obnove postala znak radosti i zajedništva te se može zaključiti da će tucanje jajima nastaviti osvajati srca i upotpunjavati obiteljsko i župno jedinstvo.

nedjelja.ba

NATJEČAJI RADAR OSMRTNICE MARKETING POŠALJITE VIJEST
Sarajevski kiseljak - novi 28.6.
  • Tradicija

tucanje_uksrs_povijesna.jpg

Branko Šutalo - krajnje desno

Piše: Josipa MilerKatolički tjednik

Ova vesela aktivnost, mnogima jedna od najzanimljivijih igara za Uskrs, podrazumijeva kucanje tvrdo kuhanih jaja jedno o drugo dok se ne otkrije koje je jaje izdržljivije. S obzirom na običaj bojanja uskrsnih jaja, redovito se tucanje izvodi s pisanicama, a kako je prisutna i simbolika, to čini ovu tradiciju bogatom i raznolikom te onim što povezuje zajednicu.

Od poganstva do kršćanstva
Podrijetlo tucanja jajima, odnosno pisanicama može se pratiti od drevnih civilizacija koje su jaje shvaćale kao simbol plodnosti, ponovnog rođenja i uopće životnog ciklusa. U mnogim starim kulturama poput egipatske, perzijske i grčke jaja su se povezivala s proljećem i obnovom prirode, a praksa njihova ukrašavanja i uključivanja u proljetne proslave postoji prije kršćanstva, te je kasnije integrirana u svetkovinu Uskrsa.

Širenjem kršćanstva proširilo se i simboličko značenje jaja koja su predstavljala uskrsnuće Isusa Krista i novi život. Tako je jaje, nekoć poganski simbol plodnosti, postalo kršćanski simbol grobnice iz koje je Krist izišao kao pobjednik.

Upravo to miješanje drevne simbolike s kršćanskim vjerovanjima dovelo je do različitih uskrsnih tradicija među kojima se nalazi i običaj tucanja jajima. Ta praksa postala je popularna uskrsna zabava u srednjovjekovnoj Europi. Ukrašene pisanice, često obojene živim bojama i ukrašene složenim dizajnom, postale su središnji dio svečanosti. Ljudi su se okupljali na različitim mjestima, ali i privatno u obiteljima kako bi sudjelovali u prijateljskom natjecanju, koristeći svoje tvrdo kuhane pisanice kao svojevrsna koplja u ovoj viteškoj borbi.

Pravila ovog veselog natjecanja razlikuju se ovisno o regiji i kulturi naroda. U nekim tradicijama sudionici se izmjenjuju kuckajući jaja jedni drugima s ciljem razbijanja protivnikove, a očuvanja svoje pisanice, dok je moguće pronaći i običaj istovremenog kucanja jajima dok se posljednje nerazbijeno jaje ne proglasi pobjedničkim. Različita su i vjerovanja povezana s pobjedničkim jajetom, pa tako neke kulture vjeruju da će osoba s nerazbijenim jajetom biti izrazito sretna i blagoslovljena u godini koja slijedi.

Sveprisutna praksa
Iako nije poznato detaljno kako se tradicija tucanja jajima širila svijetom i brojnim narodima, jer je „oduvijek“ postojala, vrijedi spomenuti da je, prema nekim izvorima, ova praksa prvi put zabilježena kod starih Grka koji su je označili riječju tsougrisma što znači zveckati zajedno ili sukobiti se, a vuče korijene iz starogrčke mitologije i poganskih rituala. Obično se izvodi tvrdo kuhanim jajetom obojenim u crveno, što je kasnije povezano s Kristovom krvlju, a pobjedniku donosi obnovu i sreću.

Jedan od prvih pisanih spomena ovoga običaja na našem području pronađen je u kronici Zagreba iz 14. stoljeća kada se u gradu i njegovoj okolici ova praksa koristila kao prijelomnica u vremenu, odnosno, kako se bilježi u dokumentima – nešto se dogodilo „poslije tucanja jaja“, odnosno poslije Uskrsa.

Ova zabavna aktivnost koja potiče natjecateljski duh ali i prijateljevanje ukorijenila se u brojnim kulturama. Tako primjerice u indijskoj državi Assam tucanje jaja zove se koni-juj (borba jaja), a održava se svake godine na Dan stoke. U Nizozemskoj je ovaj običaj poznat kao eiertikken, te uz klasično tucanje jajima postoji i inačica gdje djeca drže košare s obojenim jajima i pokušavaju u tuđim košarama razbiti jaja koja su iste boje kao njihova.  

Slične su tradicije u Rumunjskoj i Bugarskoj gdje se pobjedniku nadmetanja u tucanju jajima „jamči“ najduži život ili dobro zdravlje, a praksa kucanja tvrdo kuhanih jaja pronalazi se i u židovskoj kulturi kao dio proslave pashalnog sedera (večere).

Običaji Sarajlija
Razmišljanje o borbi jajima nudi uzbudljivo putovanje kroz vrijeme jer spaja drevni simbolizam, tradicije različitih kultura te duh svetkovine Uskrsa. Kroz to putovanje uputili smo se s našim sugovornikom Brankom Šutalom iz sarajevskog prigradskog naselja Briješće koji se za nas prisjetio starih običaja, ali govorio i očuvanju te tradicije do danas.

Naš sugovornik od malena tvrdoću jaja provjerava "na zub"

„Ja sam od malena pratio naše stare koji su držali tradiciju te su se na svaki Uskrs okupljali na jednoj livadi i natjecali u tucanju jajima. To se zvalo Uskrsni uranak, a katolici Briješća i danas to organiziraju. Sada se svake godine sastajemo kod nekoga od župljana (u posljednje vrijeme kod Vjekoslava Šutala), ali se ne natječemo, nego samo održavamo tu tradiciju tucanja. Poslije toga većina nas ode na svetu misu, a nakon mise imamo organizirano natjecanje u tucanju jajima koje traje već 10 godina, od dolaska župnika (vlč. Josipa Vajdnera)“, priča naš sugovornik otkrivajući kako je posljednjih triju godina uzastopno upravo njegovo jaje proglašeno najtvrđim. Dva puta pobjedu je odnio on, a jednom njegov sin koji se, uz još dvojicu braće, rado pridruži ovoj aktivnosti.

Od svojih 25 kokoši „u boj“, kaže, ponese do 20 jaja koja se obvezno šaraju. Najčešće se natjecatelji podijele u 10-ak parova, u ovisnosti koliko ih je ukupno, a igra se na dvije dobivene. Nagrada je uvijek ista – pet litara vina, ali „k'o nagrada – slatka“.

Male tajne
Za ovakav uspjeh, osim samoga zanimanja, potrebno je i znanje. Priča nam tako Branko da je od malih nogu učio od starijih prepoznati tvrdo jaje, kao i male tajne koje ovaj „zanat“ čine savršenim. „Prva tajna je da moraš imati domaće kokoši. Od ovih kupovnih kokoši koje su genetski napravljene da nose jaja, ona budu mekana jer ih mnogo proizvedu. Moje kokoši hodaju po dvorištu, nađu crva, travu, pijesak i sama struktura jajeta odmah je drukčija. Hranim ih kukuruzom i pšenicom – prirodno, a velika je prednost što van izlaze jer sebi nađu vitamina koji su im prijeko potrebni. Onda, trebaš znati probrati. Ja sam jedan od rijetkih koji je ostao u tom 'poslu' jer sam kao dijete hodao s 'velikima' koji su bili puno zagriženiji i naučio sam kako se probaju jaja na zub. Tu osjetiš njegovu tvrdoću“, govori Branko objašnjavajući kako vrlo lako može zubom osjetiti, ali i po zvuku čuti koje jaje je tvrđe ljuske te bi moglo biti dobro za natjecanje.

Otkriva potom kako je, uz prethodno, važna i priprema pred sam Uskrs, kad 15 do 12 dana prije svetkovine počne pripremati jer „ne možeš u zadnji tren prikupiti dovoljno dobrih jaja“.  

Važnost tradicije
Naš sugovornik od malena njeguje ovaj običaj te mu posvećuje znatnu pozornost, a kada je, prema njegovim riječima, „i sam postao domaćin“, počeo je i sinovima prenositi znanje i iskustvo.

„Na taj uranak vodim i svoju djecu. Redovito je to oko 6:00-6:30 h. Raduje me da to mogu. To je tijek života, nešto što je moje cijeli život, nosio sam od djetinjstva i raduje me i danas što to mogu“, veli priznajući kako danas mladi nisu zainteresirani toliko za tucanje jajima. Kaže kako rado sudjeluju, ali ih ne zanima kako prepoznati tvrdo jaje i druge tajne uspjeha „velikih igrača“.

Prisjetio se zatim kako je to nekoć bilo skoro kao umjetnost igranja. „Znalo se dogoditi da su jaja bila iste tvrdoće pa je tucanje trajalo dugo jer je to, kako u Bosni kažu, ćejf, onda malo odmore, popiju rakiju i nastave drugu rundu dok jedan ne pobijedi“, priča Branko kako je i ova igra ozbiljna te dodaje da je ranije dok su se ljudi više okupljali, bilo različitih taktika. „Po pet-šest sati su znala trajati natjecanja, znali su koristiti lanjsko jaje jer mu se sasuši ljuska i strahovito je tvrdo, žilavo jaje, teško ga je razbiti. Stari su znali služiti se svačim, i drvenim jajima, i prošlogodišnjim… Zato je kod nas župnik uveo da se koriste isključivo jaja uobičajenog tipa kokoši, ne mogu npr. jaja morske kokoši – kako bismo svi bili jednaki. Isto tako, da ne bi bilo podvala poput lanjskih jaja, pravilo je da pobjednik jaje pred svima razbije i pojede“, otkriva za kraj Branko.

Obitelj Šutalo ima 25 kokošiju

Radost i zajedništvo
Tradicija koja se održala tijekom stoljeća, iako je mijenjala svoju simboliku, uvijek je predstavljala otpornost i odlučnost. Premda se ne bi moglo govoriti o teološkom utemeljenju, čin tucanja jajima jedno o drugo pokazuje sposobnost odupiranja izazovima i predstavlja mogućnost izlaska kao pobjednik, baš poput Kristova uskrsnuća i njegova trijumfa nad protivnikom.

Zabavna je to igra, danas neodvojiva od svetkovine Uskrsa, a koja je od simbola plodnosti i obnove postala znak radosti i zajedništva te se može zaključiti da će tucanje jajima nastaviti osvajati srca i upotpunjavati obiteljsko i župno jedinstvo.

nedjelja.ba

REDAKCIJA PORTALA

artinfo.portal@gmail.com

Marketing

marketing@artinfo.ba

Copyright 2007-2023 ART Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Uvjeti korištenja Pravila privatnosti Kolačići Impressum

Pravila o kolačićima

Ova stranica koristi samo nužne kolačiće kako bi Vam omogućili bolje i ugodnije surfanje. Korištenjem web stranice slažete se sa uvjetima korištenja kolačića.