Spisi papu Zahariju spominju kao veoma obrazovanu osobu, ljubitelja umjetnosti i pjesništva, imao je sklonost meditaciji, bio je miroljubiv i s puno lijepih ideja – čovjek dijaloga i dogovora,piše nedjelja.ba.
Sveti Zaharija bio je podrijetlom iz grčke obitelji koja je živjela u donjoj Italiji (Kalabriji). Još kao đakon bio je suradnik pape Grgura III., pa je 732. bio supotpisnik sinodalnih dekreta. On je posljednji papa Sirijac. Za papu je izabran 3. prosinca 741.
Na stolici Sv. Petra u početku je čvrsto stajao uz Bizant. Tako je, kao zadnji papa, obavijestio o svom izboru cara Istočnog Rimskog Carstva i carigradskog patrijarha. Osobno se zauzimao za obnovu benediktinskog samostana Monte Cassino. U njemu je bilo središte vjerskih, kulturnih i društvenih vrijednosti. Osim toga Papa je rado navraćao u taj samostan i tu se odmarao. Nažalost, ni ta vremena nisu bila imuna na sukobe s pohlepom vladarima. Liutprand, langobardski kralj, imao je plan pripojiti svojoj državi područja koja pripadaju Crkvi. Srećom, poslije razgovora Pape s kraljem, on je odustao od daljnjih osvajanja i zauzimanja Rima te je čak vratio Crkvi već osvojeno u Rimu i Raveni.
Zaharija je imao dosta uspjeha i u pregovorima s Rathisom, Liutprandovim nasljednikom. Njega je odgovorio od osvajanja Perugie i Monte Cassina. Poboljšao je odnose i s Francima. Oni su pozvali Papu za sudca u sporu oko nasljedstva i vlasti Merovinške dinastije. Sporili su se sinovi Karla Martela: Karlman i Pipin Mali. Papa je trebao odlučiti komu će od njih dvojice pripasti kraljevska titula. Zaharija je bio mišljenja da je Karlman lijenčina i nesposoban za položaj na tom mjestu. Stoga je bio na strani Pipina Maloga, te mu je 751. podario kraljevsku titulu.
Tada se prvi put u povijesti dogodila papina investitura ili postavljanje vladara. Tim činom Papa se othrvao utjecaju Bizanta. On je postupio prema načelu pro bono Ecclesiae – za dobrobit Crkve. Kasnije će mnogi pape postupati prema istom načelu. Zaharija je obnovio, povećao i ukrasio lateransku palaču. Zato neki nazivaju Lateran i Velikom kućom ili čak Zaharijinom kućom.
Imao je velike zasluge i na užem području crkvenog života. U Rimu je održao više crkvenih sabora. Osobita mu je pri tom bila želja produbiti vjeru svećenika i vjernika te učiniti njihov život što više iskreno kršćanskim.
Umro je 15. ožujka 752. u Rimu. Pokopan je u kripti bazilike Sv. Petra.
