Božja riječ današnje nedjelje u sva tri čitanja govori nam o slobodi. Sloboda je nešto za čim čovjek i čovječanstvo čeznu, nešto za što se bore. O njoj se sanja i pjeva. Jer, sloboda je temelj čovjekova dostojanstva..

Piše: Ivica Božinović, Katolički tjednik

Uvod u pokajnički čin

Današnja liturgija riječi govori nam o slobodi. Udaljiti se od Boga znači ne biti više slobodan. Svaki grijeh je korak u ropstvo, gubitak slobode. No, Bog zahvaća u našu povijest i uvijek iznova oslobađa nas ropstva. Potrebno je podignuti oči prema križu i zatražiti oproštenje. Opasno je kad se naviknemo na grijeh, kad nam se čini da nas grijeh čini sretnima i slobodnima.

Neka nam Gospodin danas izliječi sljepoću srca i podari nam milost pokajanja i prigodu za popravak života.

Bez slobode čovjek prestaje biti čovjek. Bog želi čovjeka slobodna i poštuje njegovu slobodu bez obzira što ju ovaj toliko puta zlorabi, što je tako često krivo shvaća.

Sloboda! S kakvim ponosom izgovaramo riječi našeg velikog Gundulića: „O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d'o...“.

Sloboda je Božji dar, ali bez nje se može i ostati. Osjetio je to i izabrani Božji narod.

Nevjera na nevjeru

Prvo čitanje iz Druge knjige ljetopisa (36,14-16.19-23) donosi nam izvješće o Božjem narodu koji propada jer ne želi biti Božji narod. Postao je ohol, iskorištava siromahe i utječe se lažnim bogovima. Riječju, krši Savez o kojem smo slušali u liturgiji riječi prošle nedjelje. Knjiga kaže da su u to vrijeme „svi svećenički glavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru“.

Dakle, sav Božji narod, počevši od njihovih svećeničkih i narodnih poglavara, ne samo da nije slušao glas Božji koji ih je preko proroka pozivao na obraćenje, već su prezirali Boga i njegove proroke na sve načine do te mjere da je planula srdžba Božja i teško ih kaznila. Bog je  dopustio poganskom kralju Nabukodonozoru (587. pr. Kr.) da im uništi i grad Jeruzalem i Božji hram u njemu, da ih opljačka, poubija i preostale na životu odvede u strašno prognansko ropstvo u Babilon.

A sve to im se ne bi bilo dogodilo da su slušali Boga svojega, jer „Gospodin, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike, slao ih svejednako, jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega Prebivališta. Ali su se oni rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima, dok se nije podigla Gospodnja jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka ….“ (36,15-16).

Ljetopisac tvrdi da Bog nije mogao više ni na koji način dokazati svojemu narodu da je pošao putem propasti i da je potrebno da se obrati i da živi po Savezu sklopljenom s Bogom, tj. po Zakonu Božjih zapovijedi. Stoga je dopustio da ih zahvati ta velika nesreća tako da bi shvatili da bez Boga ne mogu uopće opstati na životu.

I tako je i bilo.

Jaram ropstva

Kad je Izraelski narod osjetio svu gorčinu teškog jarma Babilonskog ropstva, došao je k sebi, pokajao se za svoje grijehe i zločine i jecajući u plaču i molitvama počeo se obraćati svojemu Bogu za pomoć. I na kraju sam Gospodin Bog, koji je ostao vjeran svome savezu što ga je sklopio s Izraelom, potakao je duh perzijskog kralja Kira da pusti (538. pr. Kr.) iz ropstva njegov narod i da mu dozvoli vratiti se u svoju domovinu, ovim riječima: „Ovako veli perzijski kralj Kir. Sva zemaljska kraljevstva dade mi Gospodin, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim Dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim, pa neka ide onamo!“ (36,23).

Ovo je čitanje itekako aktualno i danas. Koliko god se zavaravali, uvije iznova dolazimo do spoznaje da istinske slobode nema bez saveza s Bogom. Svaki put kad prevagne ono što mi nazivamo „slobodom“ od Božje stege upadamo u ropstvo, pa makar to i ne primijetili.

Nema manjeg zla

Zapravo u ropstvo najčešće upadamo neprimjetno birajući „manje zlo“ i tješeći se da to i nije tako strašno, da i drugi isto rade i sl. Baš poput pustinjaka iz ove priče:

„Bio jednom neki pustinjak tako savršen da je jednom nogom već bio u raju. Živio je bez ičega u špilji koju je iskopao u podnožju zelene planine gdje je skupljao divlje plodove, bobice i poneki korijen za nedjeljni ručak.

'Kako da ga navedem na grijeh?', pitao se neprestano zlobni đavao.

Uhodio ga je, zagledavao se u njega, motrio ga od glave do pete ne bi li našao bar malu slabost, ali nikad ništa nije pronašao. Lupao je nogama, ljutio se, proklinjao, a najzad je odlučio krenuti u otvoreni napad.

Stupi pred pustinjaka u trenutku kada je izvorskom vodom kvasio komad tvrdoga kruha.

'Zdravo', pozdravi đavao. 'Znaš li tko sam ja?'

'Đavao', reče pustinjak mirno.

'Bog mi je dopustio da te napastujem. Želim da načiniš neki teški grijeh.'

'Govori', reče pustinjak, 'slušam te.'

'Ubij nekoga!'

'Ne dolazi u obzir!'

'Nasrni na ženu!'

'To je gnusno i ogavno. To nikad ne bih učinio. Odlazi, Sotono, uopće nemaš mašte.'

'Popij barem gutljaj vina. To nije nikakav grijeh, ali učini mi bar toliko na volju.'

Pustinjak uzdahne: 'Pa dobro, gutljaj vina nije nikakvo zlo.'

U rukama mu se istog časa stvori vrč pun svježeg vina. Popije gutljaj, udahne, pa otpije još jedan.

'Uh, što je dobro', reče. Povuče još jedan malo dulji gutljaj i reče: 'Kako je samo jako... Ovo je vražje vino!'

Počeo se glupo smijati, a onda nastavi piti dok su mu koljena podrhtavala.

Stazom uzbrdo dolazila je djevojčica.

'Dobar dan, sveti čovječe', reče ona. 'Donijela sam ti malo kruha i jabuka.'

Kolutajući zamagljenim očima, pustinjak pograbi djevojčicu za kosu i baci je na zemlju. Jadnica je vikala iz svega glasa. Njezin otac, koji je radio u polju, čuo je povike i dotrčao. Kad je pustinjak vidio da on dolazi, dohvati oveći kamen i pogodi ga svom snagom.

Kad se otrijeznio, pustinjak je ugledao čovjeka kako leži u lokvi krvi.

'Mislim da je mrtav', reče đavao podlo se smiješeći. Ubrao je cvijet i stavio ga u usta.

Pustinjak se zaprepašten bacio na koljena: 'Gospodine Bože, što sam učinio?'

'Od tri zla izabrao si najmanje. Zbog toga ćeš mi duže vrijeme praviti društvo', reče đavao.

Zafućkao je i s rukama u džepovima otišao. Nakon nekoliko koraka, zaustavio se i, okrenuvši se kao da zove staroga prijatelja, rekao:

'Onda, pustinjače, što čekaš?'“, Nema manjega zla... (B. Ferrero).

Krivi pravac

Drugo čitanje (Ef 2,4-10) nastavlja dalje: Krist nije osloboditelj poput osloboditelja drevnih vremena. On donosi čovjeku Boga i poziva čovjeka da bude odgovoran u svim svojim činima. To je prava sloboda!

U Evanđelju (Iv 3,14-21) susrećemo Isusa koji tumači Nikodemu pisma. Mojsije je u pustinji na Božji nalog pokazao znak i sredstvo spasenja. Krist uzdignut na križ postaje konačni znak i jedino sredstvo da se otrgnemo od zla. Tek iscijeljeni od grijeha postajemo istinski slobodni. Pitanje koje uvijek ostaje jest želimo li to doista. U koga upiremo svoj pogled?

Korizma je vrijeme preispitavanja. U kom pravcu ide moj život? Kamo me je dovelo biranje „manjega zla“? Poduzimam li išta kako bi se njegov krivi pravac promijenio? Ili smo poput čovjeka iz ove pričice:

„Neki čovjek sjedi u vlaku podzemne željeznice. Na svakom stajalištu on se diže k prozoru i čita imena postaja. Nakon nekoliko postaja upita ga suputnik:

'Nije Vam dobro? Tako se naglo trzate.'

Na to mu ovaj odgovori:

'Zapravo, morao sam već sići. Vozim se u krivom pravcu. Ali, ovdje je tako ugodno i toplo...“ (W. Hoffsümmer).

Božja riječ današnje nedjelje snažno nas upozorava da je za pojedinca i narod propast kad se udalje od Boga. Propast je neminovna ukoliko ne promijene smjer. Sloboda, koju nam Bog daruje traži i našu odgovornost.

artinfo.ba