Foto: Nedjelja.ba
Redovnik benediktinac sveti Ivan Gajetanski bio je 161. poglavar Katoličke Crkve koji je uzeo ime Gelazije II. Rimskim biskupom bio je samo godinu i pet dana tijekom 1118. i 1119., piše Nedjelja.ba..
Rođen je 1060. u Gaeti u Laziju u Italiji kao Giovanni Caetani, zvani Coniulo, sin Crescenzija, vojvode od Fondija. Njegovo krsno ime je hebrejskog porijekla i znači Bog se smilovao, ili Božji dar.
Usprkos obiteljskom bogatstvu i mogućnošću napredovanja u društvu kao mladić stupio je u benediktinski samostan u Montecassinu, također u Laziju, gdje se isticao svojom nadarenošću i darovitošću u teološkim znanostima.
O njemu nema mnogo podataka iz razdoblja djetinjstva i mladosti, ali je zapažen kao vrlo darovit te je u daljnjem životu služio pod trojicom papa.
Papa Grgur VII. postavio ga je u 22. godini života, 1082., za kardinala đakona rimske bazilike Sv. Marije u Cosmedinu, Urban II. proglasio ga je 1088. papinskim kancelarom, a Paskal II. oko 1100. svojim savjetnikom, arhiđakonom i knjižničarom.
Na tim je položajima Giovanni učinio mnoga dobra djela za Crkvu, žestoko pisao i propovijedao u obranu Svete Stolice te različitih kanonskih konstitucija.
Nakon smrti Paskala II (21. siječnja 1118.) tri dana kasnije, 24. siječnja, izabran je za novoga Rimskoga biskupa te je uzeo ime Gelazije II.
Tadašnji velikaš Cencio Frangipane i pristaša cara Svetoga Rimskoga Carstva Henrika V., usprotivio se njegovom izboru i uhitio ga, ali ga je rimski vjernički puk oslobodio. Dolazak Henrika V. u Rim odgodilo je njegovo posvećenje za novoga Papu što se odvilo tek 10. ožujka 1118. u njegovom rodnom gradu Gaeti gdje se morao povući zajedno s kardinalima koji su ga izabrali.
Za vrijeme uskrsnog slavlja te godine papa Gelazije II. održao je sabor na kojem je izopćio iz Crkve cara Henrika i njegovog protupapu Mauricea Bourdina, nadbiskupa Brage,koji se prozvao Grgur VIII.
Gelazije II. se uspio vratiti u Rim 29. lipnja te je stolovao nakratko u bazilici Sv. Pavla jer je u bazilici Sv. Petra još uvijek boravio Bourdin. Zbog stalnih napada carevih pristaša morao je pobjeći morskim putem iz Rima, preko Pise i Genove u Marseille u Francusku. S velikim oduševljenjem dočekan je u gradovima Avignonu, Montpellieru, Valenceu i Vienneu, gradu u kojemu je u siječnju 1119. održao sinodu.
Kad je obolio od upale porebrice, zatražio je 18. siječnja 1119. da ga odvezu i poslije smrti pokopaju u benediktinsku opatiju Cluny u istočnoj Francuskoj gdje je preminuo 29. siječnja 1119.
Talijanski kardinal Baronius (1538.-1607.) te njemački povjesničar Reumont (1808.-1887.) koji su napisali biografije mnogih svetaca dijele isto mišljenje te tvrde kako nijedna povijesna osoba u Crkvi nikada nije imala toliko problema, nevolja i nesreća u tako kratkom razmaku od godine i pet dana koliko je trajao njegov pontifikat. Upravo je njegov krjepostan redovnički život, razborito djelovanje, dostojanstveno držanje i borba za vrijeme progona koji je doživljavao kao Papa bio razlog za pokretanje procesa za kanoninazciju.
