Sv. Franjo Saleški jedan je od najpoznatijih učitelja duhovnog života i omiljeni duhovni pisac. Svojim djelom "Uvod u bogoljubni život" dao je velik doprinos katoličkoj duhovnosti. Časti ga se kao crkvenog naučitelja i zaštitnika novinara,piše nedjelja.ba.
Franjo (franc. François) rodio se 21. kolovoza 1567. u plemićkoj obitelji Sales – i to dva mjeseca prerano (kao nedonošče), u dvorcu Château de Sales, u Savojskom vojvodstvu, Francuska. Otac mu se također zvao Franjo Saleški (François de Sales), ženidbom i de Boisy, a majka je bila plemkinja Françoise de Sionnaz, jedinica istaknutoga magistrata Melchiora de Sionnaza.
Bogati plemić i životna prekretnica
Kršten je imenom Franjo Bonaventura, po svojim kumovima Franji de la Fléchèreu i udovici, baki po majci, Damoiselle Bonaventure de Chevron-Villette.
Otac je želio da on – prvi od njegovih šest sinova, pohađa najbolje škole kako bi se pripremio za karijeru suca. Stoga je uživao u privilegiranom obrazovanju u obližnjem gradu La Roche-Sur-Foron, a u dobi od osam godina u kapucinskom koledžu u Annecyju.
Godine 1578. de Sales otišao je u Collège de Clermont, tada isusovačku odgojno-obrazovnu instituciju, kako bi studirao retoriku i humanističke znanosti. Prilikom svog prvog posjeta Parizu, živio je u blizini Église Sainte-Geneviève sa svoja tri rođaka. Kao plemić, pratio ga je njegov sluga i svećenik učitelj, Abbé Déage. Kako bi zadovoljio svog oca, pohađao je sate gospodskog jahanja, plesa i mačevanja. U tom je razdoblju Franjo opisan kao inteligentan i zgodan, visok i dobro građen s plavo-sivim očima, pomalo suzdržan i tih, te rado viđen gost u domovima plemstva s kojima je njegov otac imao veze.
Sv. Franjo Saleški, zaštitnik "ljudi od pera"
Svojevrsna prekretnica u životu mladoga plemića dogodila se 1586. kada je nazočio teološkoj raspravi o predestinaciji (predodređenju) nakon čega je stekao uvjerenje kako je osuđen na prokletstvo u paklu. Zbog toga je pao u očaj te i fizički obolio. To je trajalo sve dok krajem prosinca te, ili početkom siječnja sljedeće, 1587. godine, nije otišao u staru župu Saint-Étienne-des-Grès u Parizu gdje se pred kipom Gospe od dobrog izbavljenja posvetio Blaženoj Djevici Mariji i zavjetovao na čistoću te postao članom svjetovnoga ogranka (trećoredac) reda najmanjih (Ordo Minimorum – OM, kojega je utemeljio Sv. Franjo Paolski).
Uvjerenje kako je Bog najprije „ljubav“ raspršilo je njegov očaj o osudi na pakao i snažno utjecalo na njegov daljnji životni put.
Umjesto ženidbe svećeništvo
Po završetku studija na Collègu de Clermont upisao se na Sveučilište u Padovi, gdje je studirao pravo i teologiju. Tu je za svog duhovnika uzeo isusovca Antonija Possevina.
Nakon završetka studija okrunjenoga doktoratom 1592. odlučio je postati svećenikom, te hodočastio u Loreto.
Kada se vratio kući u Savoju susreo se sa željama i planovima koje je njegov otac imao za njega: osim karijere bio mu je izabrao i bogatu mladu. Međutim, Franjo je sve to odbio te svome mlađem bratu Luju prepisao titulu i pravo nasljedstva. Sveti red prezbiterata primio je 1593. Njegov rođak, kanonik Luj Saleški, uvjerio je ženevskog biskupa Claudea de Graniera, da Franju postavi na mjesto prorektora ženevskog katedralnog kaptola, koje je bilo pod pokroviteljstvom samoga pape te kao takvo najviša služba u biskupiji – na što je ovaj i pristao.
Gorljivi propovjednik i biskup
Crkveno-društveni kontekst toga doba, obilježen reformacijom, proizveo je da su kalvinisti kontrolirali Ženevu, a katolički je biskup boravio 50-ak km južno, u Annecyju. Tu je 27-godišnji kanonik Franjo ubrzo držao glasovite propovijedi, ali bio i ispovjednik.
To ga je preporučilo da 1594. postane misionarom u savojskom Chamblaisu koje je bilo kalvinističko te kao takvo opasno područje za katolika. Ubrzo su ga optužili da je vrač te je nekoliko puta izbjegao smrt od atentatora.
Sve ga to nije omelo nego se gorljivo dao na individualno poučavanje i pisanje proglasa koji su kasnije prikupljeni i objavljeni kao Katolička polemika. Tako je postupno njegova misija počela davati plodove.
Sv. Franjo Saleški, glasoviti propovjednik
No, 1599. imenovan je ženevskim biskupom koadjutorom. Tri godine poslije poslan je u diplomatsku misiju kod francuskog kralja Henrika IV. (1553. – 1610.), poznatog ljubavnim skandalima i privrženosti hugenotima. Franjo je kod njega trebao isposlovati dozvolu za obnovu katoličkog bogoslužja u Gexu, dijelu biskupije koji je vraćen Francuskoj. U tom kontekstu držao je korizmene propovijedi u kraljevskoj kapeli. Kralj je ubrzo postao osobno vezan za ovog mladog propovjednika te je navodno primijetio: „Rijetka ptica, ovaj Monsieur de Genève. On je pobožan i također učen; i ne samo pobožan i učen nego u isto vrijeme i džentlmen. Vrlo rijetka kombinacija.“
Duhovnik i organizator
Godine 1602. preminuo je mons. Granier te je Franjo zaređen za ženevskog biskupa. Nedugo potom njegova je biskupija postala poznata u cijeloj Europi zbog svoje učinkovite organizacije, revnog klera i dobro poučenih laika, što je bilo veliko postignuće u to doba.
Usko je surađivao s franjevcima kapucinima koji su bili vrlo aktivni u propovijedanju katoličke vjere u njegovoj biskupiji. Toliko su cijenili njegovu suradnju da su ga 1617. učinili službenim suradnikom Reda, što je najveća moguća čast za nekoga tko nije njihov član.
„Molim te, Filotea, bi li bilo umjesno da biskup ushtjedne živjeti u samoći poput kartuzijanca? Bi li bilo dobro da muž i žena ne mare za imetak kao kapucini, da obrtnik boravi vazdan u crkvi kao i redovnik, a naprotiv redovnik da se izlaže svakakvim neprilikama u službi bližnjega poput biskupa? Zar takva pobožnost ne bi bila smiješna, neuredna i nepodnosiva? Ipak se ta pogreška često događa. Ne, Filotea, prava i iskrena pobožnost ne kvari ništa već sve usavršava. A smeta li komu u vršenju dužnosti, to je sigurno kriva pobožnost“, Uvod u bogoljubni život (Dio I, 3).
Tijekom godina koje je proveo kao biskup, Franjo Saleški je stekao reputaciju iznimnoga propovjednika i nešto poput askete. Njegov je moto bio: „Tko propovijeda s ljubavlju, propovijeda učinkovito.“ Njegova dobrota, strpljivost i blagost postali su poslovični.
Ove posljednje osobine najviše su došle do izražaja u njegovim knjigama, od kojih je najpoznatija Uvod u bogoljubni život, koja je – neobično za to vrijeme – bila napisana za laike, posebno za žene. U njoj je savjetovao milosrđe umjesto pokore kao sredstva za napredak u duhovnom životu. Franjo je također ostavio mistično djelo, Raspravu o Božjoj ljubavi, i mnoga visoko cijenjena pisma duhovnog vodstva, uključujući ona sa Sv. Ivanom Franciskom de Chantal sakupljena u Pisma duhovnog vodstva.
Prikaz Sv. Franje Saleškog, utemeljitelja Reda Pohoda Marijina; slikar Francisco Bayeu y Subías (1734.-1795.)
Zajedno s ovom sveticom Franjo Saleški je u Annecyju 6. lipnja 1610. utemeljio ženski Red Pohoda Presvete Marije (Visitandines).
No, također, u Thonon-les-Bainsu utemeljio je i mušku redovničku zajednicu Oratorij Sv. Filipa Nerija. Taj je rad, međutim, njegovom smrću ubrzo zamro.
Iznenadna smrt i kontroverze oko ukopa
U prosincu 1622. Franjo je morao putovati u pratnji Karla Emmanuela I., vojvode od Savoje, na vojvodin božićni obilazak njegova područja. Po dolasku u Lyon, odabrao je boravak u kolibi vrtlara u samostanu Visitandina u tom gradu. Dok je bio tamo doživio je moždani udar, od čijih je posljedica i preminuo 28. prosinca 1622.
Unatoč otporu stanovništva Lyona da se njegovi posmrtni ostaci prenesu iz tog grada, pokopan je 24. siječnja 1623. u crkvi samostana Visitandina u Annecyu, koji je osnovao zajedno sa Sv. Ivanom Franciskom de Chantal, koja je također ondje našla počinak.
Njihovi zemni ostaci tamo su štovani sve do Francuske revolucije 1789. te su zabilježena mnoga čuda u ovom svetištu.
Franjino je srce čuvano u Lyonu, kao odgovor na inzistiranje građana da mu u njihovu gradu bude grob. No, tijekom Francuske revolucije kada su tzv. revolucionari uništavali sve što je imalo veze s katoličkom vjerom, redovnice koje je utemeljio uzele su srce te ga iz Lyona odnijele u Veneciju i tako spasile.
Duhovna ostavština
Franju Saleškog blaženim je 1661. proglasio papa Aleksandar VII. (1599. – 1667.) koji ga je četiri godine kasnije i kanonizirao. Papa Pio IX. (1792. – 1878.) proglasio ga je 1877. crkvenim naučiteljem.
Enciklikom Rerum omnium perturbationem, objelodanjenoj o 300. obljetnici smrti Sv. Franje Saleškog 26. siječnja 1923., papa Pio XI. (1857. – 1939.) proglasio ga je nebeskim zaštitnikom novinara, odnosno kako se izrazio „svih ljudi od pera“ (br. 34), budući da se intenzivno služio listovima i knjigama za duhovno vodstvo ali i za obraćenja kalvinista. Također, razvio je bio i znakovni jezik kako bi „gluhoga naučio o Bogu“ te ga se zaziva i kao zaštitnika gluhih.
Rimokatolička Crkva slavi spomendan Sv. Franje Saleškog 24. siječnja, na dan njegova pokopa u Annecyju 1623. Od 1666., kada je njegov spomen uvršten u Opći rimski kalendar, do obnove 1969., slavio se 29. siječnja.
Duhovnost Sv. Franje Saleškoga imala je izniman utjecaj u Katoličkoj Crkvi u godinama nakon njegove smrti. Osobito ga, uz sestre Visitandine,časte Misionari Sv. Franje Saleškog (MSFS), koje je 1838. osnovao opat Pierre Mermier; zatim don Boscovi salezijanaci utemeljeni 1859. poznati i kao Družba Sv. Franje Saleškog; te sestre oblatkinje Sv. Franje Saleškog (OSFS) koje su 1866., pod duhovnim vodstvom službenice Božje Marije Saleške Chappuis, osnovali Léonie Aviat i Louis Brisson, kao i muški red oblata koje je 1875. utemeljio Brisson.
KT
