Kad je imao deset godina, počeo je s izučavanjem građanskog i kanonskog prava u Mertonovu prioratu u Engleskoj te u Parizu, Bologni i Auxerreu. Po struci je bio pravnik. Imenovan je arhiđakonom u Canterburyju, a zatim kancelarom engleskog kralja Henrika II.

U početku je Becket vjerno izvršavao kraljeve naloge, toliko da je počeo činiti dio kraljeve stalne pratnje, ne samo u službenim prigodama, nego i u razonodi.

U lipnju 1162. Becket je posvećen za nadbiskupa. U raskolu koji je tada dijelio Katoličku Crkvu, Becket je stao na stranu pape Aleksandra III., te je zastupao izuzeće Crkve od svake civilne jurisdikcije. Kralj je brzo reagirao, pa je sazvao klerike gdje je tražio njihovo odustajanje od takvih zahtjeva. Nadbiskup Toma ostao je čvrst u svome stavu, što je natjeralo kralja na kompromis. Time je završilo prijateljstvo njih dvojice.

Henrik je u Claderonu 1164. predstavio svoje zahtjeve formulirane u 16 konstitucija, a njima je tražio odustajanje od neovisnosti klerika i od njihove izravne veze s Rimom. Čini se da je uspio uvjeriti sve osim Becketa, koji je odbio potpisati Konstitucije.

Becket se pozivao na Papu i otišao u dobrovoljno izgnanstvo u Francusku.

Potaknut kompromisom između pape Aleksandra III. i Henrika II., vraća se u Englesku 1170. Ipak, odnosi između njega i kralja nisu se popravili, što završava upadom četvorice kraljevih vitezova u kenterberijsku katedralu 29. prosinca 1170. gdje ubijaju Tomu Becketa. Papa Aleksandar III. proglasio ga je svetim već 1173. Kralj Henrik II., u javnoj se pokori ponizio pred Becketovim grobom 1174.

Thomas Becket, čiji je lik urastao u mnoge legende, smatra se simbolom borbe za slobodu Crkve i ovjekovječen je u brojnim umjetničkim djelima. Zaštitnik je svećenstva, mnogih naselja, župa i crkava diljem svijeta.