Zajedno s Talijanom Alojzijem Gonzagom i Belgijancem Ivanom Berchmansom, čini “trojac” mladih svetaca sazrelih u krilu, tada još mladog reda Družbe Isusove, koji su vlastitim životima posvjedočili njegovu vrijednost i dragocjenost.

U velikoj mjeri zahvaljujući pobožnoj majci, Stanislav je odrastao bez mladenačkih "mušica", kao ljubitelj pobožnosti, sabranosti, te vazda spreman činiti dobro drugima.

Ime je dobio po svetome krakovskome biskupu i zaštitniku Poljske. Nakon što ga je otac s 15 godina, zajedno s bratom Pavlom, poslao u Beč na studij, ondje se susreo s vrlo svjetovnim načinom života te se morao poslužiti svim raspoloživim duhovnim izvorima kako bi se odupro.

Njegova se drama još više zaoštrila kada ga je teška bolest na dugo vremena prikovala za krevet. Kroz to je razdoblje u njemu sazrela želja posvetiti se Gospodinu u redovima nasljedovatelja Ignacija Loyolskoga. Nakon što mu se otac tome oštro suprotstavio, zatražio je pomoć Petra Kanizija, tada provincijala austrijskih isusovaca i kasnijeg svetca. Stanislav je napustio Beč i otišao u jezuitski kolegij u Dillingenu.

Godine 1567. poslan je u Rim u novicijat. Imao je svega 17 godina, ali mu je to bilo dovoljno za teški uspon prema kršćanskoj savršenosti, sve do svetosti.

Uzoran u načinu življenja, vrlo zauzet učenjem, svoj je duhovni život pretvorio u istinsku pobožnost, osobito odan Djevici Mariji. Odlično se uklopio i predviđali su mu blistav redovnički život. Međutim, uskoro je jako obolio te je preminuo u Rimu 15. kolovoza 1568.

Svetim ga je 1726., zajedno s Alojzijem Gonzagom, proglasio papa Benedikt XIII., a Sv. Ivan Pavao II. preporučio je svoj mladeži proučavanje lika ovoga sveca i ostvarivanje svojih ideala.

Ime je slavenskog porijekla koje ima jasno značenje, a zaštitnik je Poljske i Litve.