Njegovo djetinjstvo i općenito život priziva izgubljenost današnjeg čovjeka za sveto i za intenzivno proživljavanje Kristova otajstva te u tom smislu poziva na premišljanje vlastite duhovnosti i otkrivanja značenja Kristove Muke u svakodnevnom životu.

Pavao je, naime, svakodnevno uranjao u razmatranje Kristove Muke i na njoj se nadahnjivao, a želeći izraziti svoju zahvalnost Sinu Božjem na daru spasenja. Sam je redovito na sebi primjenjivao metode trpljenja, napose samobičevanja, noćnog bdijenja, dugotrajne molitve i posta.

Iako je, prema pisanju njegovih biografa, bio odmalena pobožan, posebnu je duhovnu preobrazbu doživio oko 1715. za vrijeme jednog klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, u vrijeme kada se pripremao pridružiti venecijanskoj vojsci u obrani od Turaka.

Tijekom klanjanja predomislio se i krenuo drugim putovima, koji su ga doveli do osnivanja Družbe bosonogih klerika Presvetoga Križa i Muke Gospodina Našega Isusa Krista ili kako se obično nazivaju – pasionista.

Za svećenika ga je zaredio papa Benedikt XIII. Zajedno s časnom majkom Crocifissom Costantini, utemeljio je i ženski ogranak pasionista, a preminuo je u Rimu 18. listopada 1775.

Pasionisti su družba koja ima sjedište u Rimu, s ukupno oko 3 000 redovnika i redovnica koji djeluju u 60-tak zemalja. Nose crne habite koji simbolički podsjećaju na Kristovu muku i smrt, a na kojima se, u visini srca, nalazi utkano srce na čijem je vrhu usađen križ, uz natpis Jesu XPI passio (Muka Isusa Krista).

U BiH ih, kao ni u Hrvatskoj nema, ali su vrlo aktivni u Italiji, Belgiji, Nizozemskoj, Engleskoj i Meksiku. Prepoznatljivi su po dvostrukoj karizmi: nastojanju oko svakodnevnog uranjanja u Kristovu Muku kroz kontemplaciju, te po misionarskom radu, čime na svoj način skladno povezuju staro benediktinsko pravilo Ora et labora (Moli i radi).

Ime mu je latinskog porijekla i znači malenog stasa