Ignacije je bio treći po redu biskup u Antiohiji, u jednome od glavnih središta kršćanskog Istoka. Kao biskup morao se neprestano boriti protiv gnostika koji su, nakon razorenja Jeruzalema, među razočaranim Židovima i kršćanskim vjernicima iz židovstva širili svoje dualističke zablude. Uz tu borbu Ignacije je sa svojim stadom bio na udaru Domicijanova progonstva. Nakon careve smrti došlo je kraće razdoblje mira koje je prekinuto progonstvima pod carem Trajanom.

Kao antiohijski biskup osjetio se odgovornim i za druge zajednice te je svoju odgovornost želio i pismeno izraziti. U svojoj Poslanici Rimljanima Ignacije kao prvi biskup Istoka jasno priznaje primat Rimske Crkve koju naziva „predstojnicom zajednice ljubavi“.

Za vrijeme progonstva između 110. i 115. godine uhićen je zbog kršćanske vjere. Kako je u vjeri ostao postojan i nepokolebljiv, okovali su ga u lance te pod strogom vojničkom stražom brodom uputili u Rim gdje je bio osuđen i bačen divljim zvijerima.

Tako se ispunila njegova želja da bude "samljeven zubima divljih zvijeri" i postane Kristov kruh.

Papa Benedikt XVI. je rekao kako nijedan crkveni otac nije poput Ignacija tako snažno izrazio prianjanje uz jedinstvo s Kristom i uz život u Njemu. Zapravo, kod Ignacija se susreću dvije duhovne "struje": ona Pavlova, sva okrenuta prema jedinstvu s Kristom, i ona Ivanova, usredotočena na život u Njemu. Obje upućuju na nasljedovanje Krista, kojemu Ignacije više puta daje naslov "moj" ili "naš Bog". Tako moli rimske kršćane da ne sprečavaju njegovo mučeništvo, jer je nestrpljiv da se "pridruži Isusu Kristu", te razlaže: "Bolje mi je da umrem idući prema Isusu Kristu, nego da zavladam svim krajevima svijeta."

Ime mu je grčkoga ili latinskog porijekla: u prvome slučaju znači "sin", a u drugome "vatren" ili "ognjen".