Ime mu je franačkoga porijekla i znači: čuven u bitki. Njegova duboka i iskrena vjera, iskazana za obreda posvećenja za kralja, učinila je od njega, u njegovu kraljevstvu, Božjega slugu. Smatraju ga idealnim likom kršćanskoga srednjovjekovnoga vladara. Kao kralj cijelog života se trudio oko mira u Europi, vodeći veoma pomirljivu politiku, a u želji za obranu svetih mjesta u Palestini.

Rodio se u Poissyju 1214. Francuskim kraljem postao je već 1226., u dobi od 12 godina, no zbog maloljetnosti jedno je vrijeme umjesto njega vladala kao regentkinja njegova majka Blanka Kastilska, sveta i kreposna žena, koja ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu. On je uvijek bio dubok kršćanin koji se ozbiljno trudio da svoje kršćanske dužnosti što bolje vrši. Bio je tipičan predstavnik onakvoga kršćanstva koje na vjernika stavlja velike zahtjeve i koje traži žrtve.

Iako mlad, nastojao je spojiti asketski život s položajem vladara. Bio je darežljiva srca tako da bi posvuda kuda je po svom kraljevstvu prolazio obilno dijelio milostinju siromašnim župama, bolnicama za gubavce, općim bolnicama, svratištima te siromašnim malim plemićima. Ljubav prema siromasima iskazao je također i gradnjom bolnica, hospicija i škola te potičući u Francuskoj širenje franjevaca i dominikanaca, čije je poslanje bilo služiti siromasima. Nije pritom zaboravio niti obrazovanje: zahvaljujući upravo njemu, Sorbona je postala prestižno sveučilište, a Francuska kulturno središte Europe.

Ideal je Sv. Ljudevita bilo poštenje. Kraljeva je pobožnost i nutarnja mrtvljenost sličila redovničkoj. Sudjelovanje u bogoslužju, misi, časoslovu sačinjavalo je velik dio njegova života. Kralj se ispovijedao svaki petak. Pričešćivao bi se prema tadašnjoj navadi samo šest puta na godinu.

Ljudevit se oženio Margaretom iz Provanse i imao 11 djece. Sudjelovao je u VII. i VIII. križarskoj vojni na kojoj je, nalazeći se u Tunisu, zahvaćen kugom, preminuo 25. kolovoza 1270.

Već za života uživao je glas sveca, a službeno svetim proglasio ga je 1297. papa Bonifacije VIII.