Bruno je rođen 1049. u krilu jedne odlične obitelji u Astiju. Nauke je završio u Bologni i Sieni, gdje j postao katedralni kanonik. Godine 1079. prisustvovao je saboru u Rimu. Tada je došao u vezu s papom Grgurom VII., koji ga je 1080. imenovao biskupom u Segniju, a povjeravao mu i druge važne misije, što je znak da je bio osoba njegova velikog povjerenja.

Bruno je bio snažna ličnost, čovjek borben, pa je u borbi protiv laičke investiture aktivno sudjelovao ne samo uz bok Grgura VII., već i njegovih nasljednika Viktora III., Urbana II. i Paskala II. Poput svog velikog uzora Grgura VII. i Bruno je veoma odlučno perom i radom branio slobodu Crkve protiv svih onih koji su je sputavali. To su u prvom redu bili svjetovni knezovi i vladari koji su htjeli vladati i Crkvom .

Godine 1095. Bruno je pratio u Francusku papu Urbana II. te bio prisutan na Saboru u Clermontu gdje je Papa održao svoj glasoviti govor kojim je kršćanske vladare i vitezove pozvao na križarsku vojnu za oslobođenje svetih mjesta. Na putovanju kroz Francusku Bruno je posjetio slavnu opatiju Cluny te u tamošnjoj crkvi posvetio tri oltara. Sudjelovao je i na Saboru u Toursu potpisavši saborske dokumente, a s velikom je pobožnošću obišao i grob Svetog Martina, turonskoga biskupa, u srednjem vijeku i veoma poštovanoga sveca.

Vrativši se iz Francuske u Segni, svjetovni knez toga grada po imenu Ainulfa progonio ga je i bacio u zatvor. Oslobođen nasilja smatrao je mudrim skloniti se u Monte Cassino, gdje je oko 1107. izabran za opata sačuvavši ipak i vlast nad svojom biskupijom. U dva je navrata obavljao službu papina legata. Godine 1110. putovao je ponovno u Francusku, a zatim na Siciliju. Posvuda je nastojao raditi na obnovi klera.

Unatoč borbama i poteškoćama nije nikad ustuknuo natrag. Kad je papa Paskal II. sklopio ugovor s carem Henrikom V., a Bruno taj čin smatrao po Crkvu štetnim, nije se ustručavao Papi upraviti veoma oštro pismo. No, kad mu je Papa naredio da se vrati u Segni, on je najspremnije poslušao. Godine 1112. Bruno se povukao iz borbe i javnoga života da se spremi za smrt. Poživio je još 11 godina dok nije umro u svome biskupskome gradu 18. srpnja 1123.

Kad se papa Lucije III. prigodom jedne skupštine kardinala i biskupa nalazio u Segniju, proglasio je 5. rujna 1183. Brunu svetcem. Papa Honorije III. 1223. posvetio mu je oltar u katedrali u Segniju.

Hagiografi se slažu da je Sv. Bruno iz Segnija bio veoma složena ličnost. Uz svoje brojne poslove i veliku radinost uspio je mnogo i napisati pa je u povijest kršćanske književnosti ušao kao hagiograf, polemičar, teolog, govornik i liturgičar. Od njegovih hagiografskih djela spomena je vrijedan životopis svetog pape Leona IX., životopis Petra, biskupa u Anagniju, te opis prijenosa relikvija Sv. Stjepana u Rim. Kao teolog Bruno je napisao brojne komentare knjigama Svetoga pisma.

Ime Bruno dolazi iz germanskih jezika i ima znači smeđa boja. Zaštitnik je grada Segnija u Laciju.

artinfo.ba