Mladi, lijepi i bogati jedinac, na dan svoga vjenčanja, kojega su dogovorili njegovi roditelji, potaknut žarkom ljubavlju prema Isusu Kristu, a u dogovoru sa zaručnicom, odlučio je napustiti sve te otišao u Mezopotamiju, gdje je živio skromno, ponizno i služio siromasima.

Boraveći kao prosjak kraj jedne crkve u Edesi, doživio je da je "progovorila" čudesna Gospina slika obrativši mu se kao „Božjem čovjeku“. To je privuklo sveopću pozornost pa je pobjegao, ukrcao se na lađu i vratio u Rim.

Kao prosjak stigao je Aleksije u rodnu kuću, a otac ga je ne znajući da je to njegov sin iz samilosti smjestio pod kućno stubište. Tu je proživio još 17 godina, izložen bijedi i poruzi, molio i poučavao djecu vjeronauku. Kad je umro, na današnji dan, 17. srpnja 417., začuo se glas koji ga je proglasio „Božjim čovjekom“, zazvonila su sva zvona s rimskih crkava, a obitelj je na njegovu tijelu pronašla zapis, u kojem je napisao tko je i kako je proveo svoj pokornički život.

Svečano je pokopan u crkvi Svetog Bonifacija na Aventinu, koja je kasnije prozvana i po njemu. Svetog Aleksija štuju prosjaci, ljevači zvona, putnici, dadilje, bolničarke, bolničari i hodočasnici, a slave ga i zapadne i istočne Crkve.

Zaštitnik je mnogih naselja, ustanova, župa i crkava diljem svijeta. Redovnička kongregacija braće Svetog Aleksija ("aleksijanci") i danas uspješno djeluje u Njemačkoj, Engleskoj, Irskoj, Mađarskoj, Belgiji, Filipinima i Sjedinjenim Američkim Državama.

Ime potječe iz grčkog jezika i znači: štititi, braniti odbijajući. Zaštitnik je prosjaka i vratara.