Njegov otac Giovanni da Fidanza bio je liječnik, inače veoma imućan čovjek. Majka mu se zvala Marija, rođena di Ritelo. Sam svetac u svojim djelima spominje da je kao dječačić po zagovoru Sv. Franje bio čudesno ozdravljen od jedne teške bolesti. Serafskome je ocu za njegovo ozdravljenje učinila zavjet pobožna majka. Veoma je vjerojatno da je mali Ivan bio odgojen i poučen u franjevačkome samostanu svoga rodnoga grada. Odatle je oko 1236. pošao na daljnji studij na Sveučilište u Parizu. Ondje je studirao najprije filozofiju te iz nje postigao doktorat. Kad mu je bilo 25 godina, nakon zrelog i ozbiljnog razmišljanja, stupio je u franjevački red dobivši ime Bonaventura, s kojim će imenom ući u povijest Crkve i svoga reda kao jedna velika i slavna ličnost.

Svršivši propisani novicijat, kroz pet je godina pod vodstvom svoga časnog „učitelja i oca“ Aleksandra Haleškoga, a i nekih drugih franjevačkih učitelja, proučavao sveto bogoslovlje. Postigavši sve akademske stupnjeve i sam je počeo poučavati u teologiji. U dobi od 40 godina bio je izabran za generala franjevačkoga reda. Tu je službu obavljao od 1257. do 1274. U njoj se istaknuo mudrim i razboritim upravljanjem reda, vjeran duhu serafskog utemeljitelja, ali i otvoren prema potrebama što ih je nalagalo vrijeme. To dvoje nije uvijek lako spojiti.

Govoreći o Sv. Bonaventuri nužno je spomenuti njegovo remek-djelo Itinerarium mentis in Deum (Put duše k Bogu). To je filozofska, teološka i mistička rasprava kako se čovjek preko šest stepenica uzdiže do Boga, sve do mira prave kontemplacije.

Spomena je također vrijedna Bonaventurina Legenda maior seu Vita, tj. životopis Sv. Franje Asiškoga.

Sveti Bonaventura je bio zaljubljenik Srca Isusova. Iz njegove ljubavi crpio je snagu za svoju ljubaznost kojom je sve osvajao. Ta je bila tolika da je na Saboru u Lyonu barem za kratko vrijeme uklonila raskol između Grčke i Rimske Crkve. Sveti Bonaventura je svojom ljubaznošću snažan dokaz odgojne vrijednosti pobožnosti Srcu Isusovu.

artinfo.ba