Kako im je otac prerano umro, za njih je brigu preuzeo carski kancelar Teotikst. Metod je bio pravnik pa mu je bila povjerena uprava provincije u Makedoniji. Mnogo mlađeg Konstantina Teoktist je pozvao u Carigrad na studij. Studirao je s maloljetnim carem Mihajlom III. Imao je za učitelja glasovitog Leona, zvanog Matematika, te Focija, budućeg patrijarha. Završivši nauke Konstantin je napustio karijeru na dvoru, dao se zarediti za svećenika, a preuzeo je i službu patrijaršijskog bibliotekara. No brzo je napustio tu službu, te se potpuno povukao u jedan samostan. Kad su ga pronašli, nije se više htio vratiti u službu bibliotekara, no ipak je prihvatio katedru filozofije u kojoj se toliko odlikovao da je dobio ime Filozof. U to je vrijeme pošao na dvor kalifa u Bagdad u svojstvu carskoga poslanika.

Međutim, 855. u Bizantu je došlo da vrlo značajnih političkih promjena. Rođak cara Mihajla te smrtni neprijatelj Teoktista uspio je posve zadobiti povjerenje mladog cara te ubiti Teoktista. Carica majka Teodora morala se povući s upravljanja carstvom, a kasnije su ju zatvorili u manastir. Pod vladavinom Mihajla III. upravljanje i vođenje poslova efektivno je prešlo u ruke Bardasa. Tragičan završetak Teoktista i Teodore, zaštitnika Ćirila i Metoda, bijaše koban po obojicu. Metodije se odrekao svoje službe te zamonašio u samostanu Olimpu u Bitiniji. Isto se tako povukao iz javnog života i Konstantin te pošao za svojim starijim bratom na Olimp.

Ondje su obojica provodila život molitve i studija. Političke su promjene imale posljedice i u crkvenom životu, te je 858. svrgnut patrijarh Ignacije, a na njegovo mjesto izabran je Focije, prijatelj i savjetnik Bardasov.

Konstantin i Metodije držali su se izvan tog spora. Oko 860. car je zadužio Konstantina za jednu političko-religioznu misiju među Kazarima koji tada prebivahu na obalama Crnoga mora između Dona i Kavkaza. Konstantin se morao podvrći carevu nalogu te je u pratnji Metodija pošao na tu misiju. Za vrijeme stanke kod Kersona na Krimu počeo se zanimati za grob Sv. Klementa, pape i mučenika. Kad se pronašlo i identificiralo tradicionalno mjesto njegova groba, sveta su braća pronašla njegove relikvije, te ih ponijela sa sobom. Konstantinova je misija postigla postavljeni cilj: mnogi su se Kazari pokrstili, a njihov je kan sklopio prijateljstvo s carem. Vrativši se u Bizant, Konstantin se ondje smjestio kod crkve Sv. apostola, a Metodije se povukao u manastir Polichronio te ondje postao opat.

U međuvremenu je stiglo u Bizant poslanstvo kneza Rastislava (846-860) koji je vladao u Velikoj Moravskoj. On je tražio za svoju kneževinu jednog biskupa te misionare koji bi njegovu narodu naviještali Evanđelje na slavenskom jeziku. Car je za tu misiju odabrao Ćirila i Metodija jer su oni, rodom iz Soluna, govorili staroslavenskim jezikom. Tada ni Moravljani ni ostali Slaveni nisu imali svoju literaturu. Stoga je Konstantin (monaško mu je ime Ćiril) prije polaska u Moravsku najprije stvorio novi alfabet te na staroslavenski jezik počeo prevoditi svete knjige. Godine 868. Konstantin u pratnji Metodija i još nekih učenika zaputio se u Moravsku, opskrbljen carevim preporučnim pismom.

Propovijedanje i slavljenje bogoslužja, na jeziku narodu razumljivu, urodilo je velikim uspjesima, ali je u isto vrijeme kod franačkog klera probudilo neprijateljski stav pa ih optužiše u Rimu zbog navodnog krivovjerja. Nakon tri i po godine djelovanja u Moravskoj Ćiril i Metod s nekolicinom učenika dali su se na put u Rim. Ondje ih je svečano primio papa Hadrijan II. (867-872). Učinio je to zbog relikvija Sv. Klementa koje su oni sa sobom ponijeli. Obavijestivši se o njihovu radu u Moravskoj, Papa je priznao njihovu pravovjernost te potvrdio upotrebu staroslavenskog jezika u bogoslužju. Metod je u Rimu bio zaređen za svećenika, a donedavno se mislilo kako je ondje Ćiril bio posvećen za biskupa, što ne odgovara povijesnoj istini. Zato se oni u liturgiji službeno nazivaju: Sv. Ćiril, monah, i Sv. Metod, biskup. Metod je, naime, kasnije primio biskupski red. Ćiril se u međuvremenu u Rimu teško razbolio. Za vrijeme bolesti se službeno zamonašio. U Vječnom gradu umro je 14. veljače 859. te bio pokopan u bazilici Sv. Klementa, gdje mu se grob nalazi još i danas.

Metod je ostatak života posvetio organizaciji svoje arhidijeceze, ali i literarnoj djelatnosti. Na žalost, njegov sufragan Viching iz Nitre uz pomoć kneza Svatopolka zagorčio mu je posljednje dane života. Metod je umro 6. travnja 885., a naslijedio ga je učenik Gorazd.