Zbog požara koji je Neron dao podmetnuti 64. u Rimu, nastalo je veliko nezadovoljstvo i povika na cara, a on je u strahu za svoju kožu, kao palikuće i uzrokovatelje požara prikazao kršćane. Time je gnjev Rimljana svalio na kršćane, te ih je davao vješati, raspinjati na križeve, mučiti u arenama i na različite načine ubijati.

Rimski povjesničar Tacit u svojim Analima (Ljetopisima), u 15. poglavlju, govori o „velikom broju“ kršćana koji su tada bili stavljeni na muke. Jedne su od njih bacali pred divlje zvijeri, a drugi su gorjeli kao žive baklje u Neronovim vrtovima, dok se on sa svojim ulizicama zabavljao i iživljavao u razvratu.

O rimskim mučenicima u Neronovo doba krajem I. stoljeća piše sveti papa Klement I. u svojoj poslanici Korinćanima.

Štovanje se rimskih prvomučenika razvilo zajedno sa štovanjem apostolskih prvaka Petra i Pavla, koji su također bili žrtve istoga progonstva. To je štovanje u Rimu još i danas veoma živo, o čemu svjedoče jedna kapela i jedna župna crkva. Kapela maloga sjemeništa rimske biskupije posvećena je rimskim prvomučenicima, isto tako župna crkva na staroj Aurelijevoj cesti. Prva je podignuta 1933., a druga 1964. Mali sjemeništarci i budući pastiri Vječnoga grada mogu, doista, u rimskim prvomučenicima gledati savršene uzore vjernosti. Oni su izdržali i najteže muke, pokazali se vjernima i u najvećim kušnjama.