Nije mala stvar biti ispovjednik i duhovni vođa jednom svecu i to takvog formata kakav je bio Sveti Ivan don Bosco. Zato je s pravom netko napisao: „Ljudski govoreći, bez Sv. Josipa Cafassa ne bismo imali Sv. Ivana don Bosca, a vjerojatno ni salezijanske družbe,piše nedjelja.ba.
Sveti Josip Cafasso rodio se 15. siječnja 1811. u Castelnovo d’Asta – danas se to mjesto zove Don Bosco – u Piemontu kao sin vrijedne kršćanske obitelji. Roditelji su mu bili seljaci, ljudi naučeni na rad, ali i ljudi duboke i proživljene vjere. Njihov je pogled na svijet bio potpuno kršćanski. U njemu su odgojili i svoga sina Giuseppina, krhka tijelom, izobličena rahitisom, ali bistra i nadasve energična dječaka. Kad je došao u školu, njegovi su ga drugovi zbog malena stasa i grbe jako zadirkivali, vrijeđali i izrugivali, pa je morao mnogo pretrpjeti. No unatoč tome on je prema svima ostao dobar i odnosio se prijateljski. I baš je time izvojevao pobjedu jer su ga kasnije svi voljeli i gotovo na rukama nosili. Osjetili su kako se u tom dječaku krije neobično dobro i plemenito srce, a to ih je osvajalo i k njemu privlačilo.
Svršivši osnovnu školu u Chieriju, u istom je gradu stupio u sjemenište. Cafasso je u Torinu bio zaređen za svećenika 22. rujna 1833. Njegov svećenički vijek neće biti dug. Neće trajati ni 30 godina, ali će zato biti sav ispunjen djelima neobične svećeničke revnosti.
Nakon ređenja don Cafasso je nastavio u Torinu sa studijem moralne teologije da bi se na taj način što bolje pripremio za ispovjedničku službu koja mu je toliko ležala na srcu. U to mu je vrijeme bio učiteljem glasoviti teolog don Luigi Guala, koji ga je odmah zavolio kao rođenog sina. I taj odlični učenjak, apostol, mecena, uveo ga je u katehizaciju mladih zidara, kojih je u Torinu bilo mnogo, a spremio ga je i za pastoralni rad medu utamničenicima. Nakon tri godine studija i vježbe don Cafasso je postao veoma kvalificiran apostolski radnik za posao koji ga je čekao. On je naslijedio od don Guale katedru za moralnu teologiju, koju će i sam poučavati i uz to se baviti izravnim apostolatom. Kao profesor moralne teologije prihvatio je nauk Sv. Alfonza de Liguorija, a svoje studente osim znanjem nastojao je ispuniti i ljubavlju prema dušama, razvijao je u njima svim žarom svećeničku apostolsku dimenziju. Naglašavao je uvijek pozitivne vidove raznih kreposti, uzdižući uvijek beskrajno Božje milosrđe. Na taj je način stvarao moral koji je ljude odgajao više u ljubavi nego u strahu.
Svoje veliko teološko znanje don Cafasso je primjenjivao u praksi dijeleći sakrament pokore. U grad bi zalazio jedino u posjet bolesnicima, umirućima i zatvorenicima. Mnoge je od njih obratio upravo na čudesan način. Zatvorenici su bili njegovi pravi ljubimci i među njima je proveo mnogo sati poučavajući ih i dijeleći im utjehu vjere. Tako je 68 osuđenika na smrt pratio na njihovu posljednjem zemaljskom putovanju, bio uz njih u času smrti i sve ih je uspio obratiti i privesti k Bogu. Neke u zadnji čas. Bio je uvjeren u njihovo spasenje pa ih je nazivao „svojim svetim obješenicima“. Za njih se, spremajući ih za vješala, mnogo molio Majci Božjoj.
Nije mala stvar biti ispovjednik i duhovni vođa jednom svecu i to takvog formata kakav je bio Sveti Ivan don Bosco. Jedan je svetac duhovno rodio i odgojio drugoga. Zato je i papa Pio XI. odličnog duhovnog vođu ne samo Don Bosca, već i tolikih duša, Svetoga Josipa Cafassa nazvao „biserom talijanskoga klera“.
Don Cafasso je 1848. postao upraviteljem svećeničkog konvikta don Guale, naslijedivši i njegovu veliku imovinu. On ju je upotrebljavao da pomogne siromasima, zatvorenicima, za školovanje siromašnih svećeničkih kandidata, a ostatak je oporučno ostavio karitativnim i socijalnim ustanovama don Cottolenga.
Don Guala je u brdima Lanzo Torinese obnovio svetište Svetog Ignacija, otvorivši uz njega dom duhovnih vježbi za svećenike. Don Cafasso je nastavio tim djelom, sam dajući svećenicima duhovne vježbe. Sačuvana su nam i dva sveska njegovih predavanja u duhovnim vježbama.
Iako je bio vrijedan crkvenih odlikovanja, on ih je sve otklonio, želeći ostati samo ponizan Isusov svećenik. Neumoran rad i neprestana pokora istrošili su njegov već i onako skroman organizam. Vidjevši da su mu dani odbrojeni, lijepo se i sabrano spremio na put u vječnost za smrt koja ga je zatekla 23. lipnja 1860. Imao je tek 49 godina, piše na sveci.net. Prigodom smrti uzornoga svećenika, don Bosco je na vratima crkve u Valdoccu u jednom oglasu ovako napisao: „Uzor svećeničkog života – odličan učitelj klera – otac siromaha – savjetnik dvojbenika – tješitelj bolesnika – odlična okrepa umirućih – potporanj zatvorenika – spasenje osuđenika na vješala – prijatelj sviju – veliki dobrotvor čovječanstva.“
