Crkva se 26. svibnja prisjeća Filipa Neria, kojeg su prijatelji zbog vesele naravi i dobrodušnosti zvali „Dobri“. Bio je duhovit, pun razumijevanja za sve. Zbog toga je postao uzor napuštenoj djeci koju je okupljao u „Oratoriju Božanske ljubavi“,piše nedjelja.ba.
Sveti Filip Neri rođen je u Firenci 1515. Otac mu je bio bilježnik, a majka mu je rano preminula. Unatoč tom gubitku, imao je sretno djetinjstvo, zahvaljujući, između ostalog, svojoj radosnoj i blagoj naravi. Proučavao je glazbu i pjesništvo, a volio je i uživao u Božjoj prirodnoj ljepoti. S 18 godina su ga poslali u Cassino k jednom ujaku trgovcu, kako bi od njega naučio zanat. Kroz prozor njegove trgovine Filip je promatrao brda Cassina, kojima dominira veličanstvena opatija, pa ubrzo više nije niti primjećivao ništa drugo.
Međutim, on nije bio stvoren za monaški život. Nekoliko je mjeseci posjećivao benediktince u opatiji, da bi se potom odlučio preseliti u Rim gdje je počeo studirati na Sapienzi. No, ni u studiju nije pronašao ono što je tražio pa je s 24 godine skupio sve knjige što ih je posjedovao (zadržavši samo Bibliju i djelo Summa theologica Sv. Tome Akvinskoga), prodao ih, a utržak podijelio siromasima.
Nakon toga postao je putujući propovjednik i neumorni posjetitelj najsiromašnijih četvrti grada, najzapuštenijih bolnica, najmračnijih zatvora – posvuda pronoseći svjedočanstvo tople kršćanske ljubavi.
Za svećenika je zaređen 1551. Odmah nakon toga uspostavio je svoj prvi Oratorij, temelj organizacije koja će 1575. biti u potpunosti odobrena pod naslovom Kongregacije oratorija, kako bi se, po mogućnosti u njegovu stilu „obrazovanja kroz razonodu“, nastavilo njegovo djelo pomaganja napuštenoj djeci.
Iako je u mladosti odbacio svoje knjige, imao je posve zadovoljavajuće obrazovanje, te je bio savjetnikom skromnih ljudi, ali i tako istaknutih osoba kao sto su bili: papa Pio IV., papa Klement VIII. i Sv. Karlo Boromejski. Filip je posjedovao veliko nutarnje bogatstvo, bio je krajnje čovječan u odnosima s drugima i upravo franjevački otvoren radosti življenja, spokoju, u prihvaćanju sebe i vlastitih granica.
Tijekom svete mise ponekad bi ga znala obuzeti ekstaza, ali je on, kako bi spriječio da se ti „ushiti“ prometnu u jalove spektakle, uz misal spremnu za korištenje držao i knjigu dosjetki župnika Arlotta.
Znao je odlično u krilatice pretakati nauk i duhovnu mudrost kršćanstva, pa su brojne njegove izreke, prenesene usmenom predajom, postale vjerskom baštinom mnogih naraštaja, što svjedoči o velikom i odlučujućem utjecaju koji je izvršio na vjerski i društveni život svoga, a i ne samo svoga vremena.
Umro je s 80 godina, nakon što je ujutro 25. svibnja 1595. slavio svetu misu kličući i pjevajući od radosti. Nitko osim njega nije slutio da će brzo umrijeti. Već sljedeće noći liječnici su, pregledavajući njegovo tijelo, pronašli srčani mišić veći no uobičajeno, dok su se dva rebra bila povukla kako bi dala prostora otkucajima toga srca prepuna ljubavi za Boga i bližnjega.
Slavi se kao nebeski zaštitnik mladih.
