Kao nasljednik oca posjednika rudnika, imao je veliko imanje. Kad je u gradu zavladala kuga, njegovao je oboljele i pomagao im. Tako se sam zarazio, što ga je potaknulo na dublje razmišljanje. Ozdravio je i svoje imanje podijelio siromasima, a 1404. pristupio je franjevcima. Jedno je vrijeme djelovao u osamljenom brdskom samostanu posve nepoznat svijetu.

Sv. Bernardin kao propovjednik postao je veliki promicatelj pobožnosti prema Imenu Isusovu. Simbolom toga imena uresio je mnoge crkve, kuće, javne zgrade. Neki su se pobunili protiv te pobožnosti pa su protiv sveca vođena i tri crkvena sudska postupka. U znak zadovoljštine za optužbe i sudove ponudili su mu za redom tri biskupske stolice: u Sieni, u Ferrari i Urbinu, no on ih je sve tri odbio. Želio je ostati jednostavan svećenik-redovnik.

Sv. Bernardin je od 1430. počeo pisati velike teološke rasprave na latinskom jezikom te osvijetlio glavne dogmatske i ćudoredne istine kršćanske vjere. Bavio se i teološkim naukom o Sv. Josipu. Bio je jedan od najvećih promicatelja te znanosti.

S moralnog stanovišta bavio se i društvenim naukom, osobito pitanjima gospodarstva. Zastupao je tezu kako je bogatstvo samo sredstvo te da mora imati i svoju socijalnu notu, a iz toga izvodi dužnost umjerenosti u stjecanju bogatstva i materijalnih dobara.

Sv. Bernardin je veoma zaslužan i za duhovnu obnovu franjevačkoga reda.

Iako nije nikad službeno proglašen naučiteljem Crkve, njegov je ugled u Crkvi i kao teologa uistinu velik. Papa Pio II. nazvao ga je "najboljim naučiteljem teologije i doktorom kanonskoga prava".

Ime mu je umanjenica od Bernard, koje potječe iz njemačkog jezika i znači: jak poput medvjeda. Zaštitnik je oglašivača.

artinfo.ba