Sveti Hugo, slavni biskup Grenobla u Francuskoj, jedan je od onih koji su dugo biskupovali, no godine njegove pastirske službe nisu uvijek bile mirne,piše nedjelja.ba.
Uzrok nemira bile su razne krize u Crkvi krajem XI. i početkom XII. stoljeća. Crkva se u borbi s njemačkim carem Henrikom IV. nastojala osloboditi od cezaropapizma, uplitanja države u posve crkvene poslove, kao što su imenovanje biskupa, opata te njihovo uvođenje u službu. Biskupi su se morali boriti protiv sebičnosti velikaša koji su nastojali od crkvenih posjeda i nadarbina ušićariti što više koristi, ali i protiv svećenika koji se nisu podlagali crkvenoj disciplini, osobito obdržavanju celibata. U takvim je povijesnim prilikama živio i djelovao kao biskup Sveti Hugo.
On je 1080., vrlo mlad postao biskupom Grenobla namjesto prethodnika kojega je Rimska sinoda zbog simonije, tj. kupnje crkvene časti, morala skinuti s biskupske stolice. Stupivši na čelo biskupije nastojao je u duhu takozvane grgurovske reforme obnoviti povjerenu mu Crkvu. U tome su mu mnogo pomogli redovnici, osobito kartuzijanci, koji su u njegovoj biskupiji otvorili svoju prvu naseobinu, i benediktinci. Sv. Hugo osnovao je i dvije opatije regularnih kanonika: St. Martin de Miséré i St. Jeoire.
Kartuzijanac Guigo, koji je sa Sv. Hugom kroz četvrt stoljeća redovito komunicirao, postao je i njegov prvi životopisac. On naglašava kod njega osobito dvije crte: izvanrednu aktivnost, ali i duh molitve i kontemplacije. Premda je Hugo gotovo polovinu svoga života bio prisiljen na obranu svoje Crkve i njezine čistoće, dakle morao je voditi žilavu borbu i neprestano raditi, ipak je osjećao veliku sklonost k povučenom životu i sabranosti.
Stoga je, unatoč silnoj zaposlenosti, davao oduška i molitvenom životu, iz kojeg je crpio snagu za što bolje izvršavanje svoga poslanja. On je po naravi bio rođeni monah, ali kome ipak nije bilo dano uživati u tihom i mirnom samostanskom životu. Crkva ga je bacila na frontu, u borbu, on ju je slušao i vjerno izvršavao svoj zadatak.
Hugo je imao izvanredne upravljačke sposobnosti. Vođen njima mnogo je učinio i za svoj biskupski grad Grenoble. Bio je i vrlo ugledan sudac u sukobima između dijecezanskoga i redovničkoga klera te između klerika i svjetovnjaka. Vršio je silan utjecaj na javni život svojim propovijedima, koje su bile vrlo rječite. Bio je veliki prijatelj Sv. Brune, osnivača kartuzijanaca. Prvih 48 godina kartuzijanskoga reda usko je povezano uz Sv. Hugu iz Grenobla.
Umro je 1. travnja 1132. okružen svojim dragim kartuzijancima, kojima je bio veliki prijatelj i zaštitnik. Već dvije godine nakon smrti, 22. travnja 1134., papa Inocent II. proglasio ga je svecem.
Artinfo.ba
