Prije dva dana je obiljena osamnaesta obljetnica mučeničke smrti fra Vjeke Ćurića, člana Franjevačke provincije Bosne Srebrene rodom iz Lupoglava kod Žepča. Fra Vjeko je od 1983. godine pa sve do svoje smrti djelovao kao misionar u Ruandi.
Piše: Stipo Kljajić
Shrvan silom zla koje se utjelovilo u genocidu u Ruandi netko je rekao: "Da je Dante živio u vrijeme rata u Ruandi, njegov bi pakao drukčije bio opisan, a njegovo djelo ne bi se više zvalo komedija."
Uistinu, kako drugačije nazvati pokolj oko milijun ljudi u sto dana, nego kulminacijom ljudskog zla? Kako je bilo moguće zatvoriti oči pred nedužnim stradanjem deset tisuća ljudi po danu, opravdavajući se pilatovskim pranjem ruku, jer nas se to, kao i obično, ne tiče? Uvijek su drugi krivi ili odgovorni. Ipak, u sveopćoj oglušenosti na ljudsku patnju, u suptilnom izmotavanju i kukavičkom otklanjanju krivice, našla se nekolicina koja je stala na put zlu. Nekolicina, koja nije izdala ljudstvo u sebi napustivši čovjeka pored sebe.
Nekolicina, koja je osjetivši dah smrti za vratom, znala kako je mnogo veća opasnost i od same smrti da se ne pokaže čovjekom, da se zatomi ono ljudsko u sebi, ljudsko koje odražava klicu božanskog. Nekolicina, koja se nije mogla praviti da ne vidi povorke osoba koje su više nalikovale bespomoćnim ovcama koje čekaju svoj red za smaknuće. Među tom nekolicinom bio je i čovjek imenom fra Vjeko Ćurić. Čovjek i fratar koji je išao do kraja, kojeg su se ticali ljudi, koji je platio najveću cijenu za dobro drugoga, onu životnu.
Fra Vjeko je iz naših krajeva, iz Bosne. Ponosimo se njime. Nakon što se iščitaju napisi o njegovom životu i smrti – koji su samo dijelovi njegovog životnog mozaika – teško je ne osjetiti osobnu odgovornost kako smo učinili premalo. Fra Vjeki se mora diviti, no to je tek prvi korak. Kada bismo ga danas mogli upitati što bi želio da mi činimo, gotovo sam uvjeren kako ne bi od nas tražio da mu se divimo, koliko da nastavimo ondje gdje su njega nasilno zaustavili. Vjerojatno ne bi od nas tražio niti da sami idemo u Ruandu, nego da živimo za druge. Svatko na sebi svojstven način, ali s istim ciljem: trošiti život za drugoga. Ono što bismo od njega osobito morali naučiti jest tko je taj drugi.
U najkraćem drugi jest onaj slabi. Ono po čemu će fra Vjeko ostati uvijek upisan nekim nevidljivim ali i neizbrisivim slovima u povijest čovječanstva, osobito u povijest ljudske patnje, nije čak ni činjenica da je spasio život tolikim osobama, nego stvarnost da je spašavao slabe. Pleme Hutu kada ih je zločinački ubijalo pleme Tutsi, ali i obratno. Upravo ovo obratno tipično je fra Vjekino. Pomagati svojima, voljeti ih i žrtvovati se za njih, jest nekako logično. No, živjeti i za one druge, to je ipak nelogično, krš¬ćanski nelogično ali spasonosno, reklo bi se tipično na Isusov način. Fra Vjeko je činio tako iz jednostavnog razloga jer nije imao svojih i onih drugih, jer je ljubavlju odavno nadišao umjetne podjele na ove i one, jer nije ograničavao i sužavao Božju ljubav na nama tako drage kalupe. Upisati se u njegovu školu života za slabe, zadaća je svih koji žele ostvariti čovjeka u sebi, koji žele biti slika milosrdnog Boga na zemlji.
Ljudsko će zlo i dalje, usprkos svim našim zgražanjima nad stradanjem nevinih, pronalaziti svoje vjerne suradnike. I dalje će čovjekova mržnja voditi svoje trijumfe, dokle god bude zlu pokornih. No, i dalje će se pronalaziti pojedinci koji će imati hrabrosti i ljubavi stajati na put zlu, koji će dobru tj. čovjekovom dobru biti pokorni. Put je to pun trnja, nikad lagan i uvijek zahtjevan, ali i jedini koji vodi od čovjeka do čovjeka i u konačnici od čovjeka do Boga. Fra Vjeko je išao tim i takvim putem. Krenuti možemo i mi. Fra Vjekino vrijeme života u Runadi bilo je iščašeno vrijeme (Shakespeare), i naše nije bitno drugačije. On je, kako napisa jedan autor, "Ruandi poklonio ljudskost u vrijeme kada su njome šetale samo zvijeri". Nama ovdje, u našoj sredini, ostaje trajna zadaća činiti da bude što manje "zvijeri", a to možemo samo poklanjajući im ljudskost.
Izvor: Svjetlo riječi
