Obojica su se u ranoj mladosti posvetila slavi Božjoj. Darovali su svoj život Bogu: dok je Antun Pustinjak cijelo vrijeme života bio na samotnom mjestu – i Antun Padovanski je vrlo rado i često odlazio u samostane u pustim krajevima te u špiljama provodio vrijeme u molitvi i promatranju Isusova života i muke.

Iz života Sv. Antuna Pustinjaka poznato je kako je u mladosti izgubio oba roditelja. Kad mu je bilo 18 godina, potaknut milošću za vrijeme čitanja Evanđelja kod sv. mise, odluči izvršavati Isusove savjete i želje o savršenom životu. Kao prvo razdijeli svoje imanje siromasima, uzme štap i pridruži se skupini samotnjaka u pustinji. Sav je njegov daljnji život bio u odricanju i duhovnom rastu.

Dvadeset je godina živio u nekoj ruševini pored rijeke Nila i ondje se trsio da svlada sve negativne strasti i živi samo za Boga. Nije bila laka njegova borba protiv napasti. Demon ga je progonio u raznim obličjima – najčešće životinjskim, poput svinje ili pretvarajući se u vjernog psa.

Stekavši veliku duhovnu snagu – mnoge je privlačio svojim vrlinama. Mnogi su dolazili k njemu da žive pod njegovim duhovnim vodstvom.

Kada mu je bilo 90 godina pomislio je kako nijedan čovjek nije proveo toliko godina u samoći i odricanju. Nato je čuo glas koji mu je javio: „Ima jedan svetiji od tebe, to je Pavao Pustinjak koji služi Bogu u samoći i odricanju već 90 godina.“

Tada je Sveti Antun potražio Sv. Pavla Pustinjaka. Na svom putu naiđe na mnoga čudovišta i mnoge kušnje. Kentaur i satir pokazaše put k svecu, ali mu đavao podmetnu zlatnu šipku, kako bi ga odvratio od daljnjeg putovanja. No, Antun je znakom križa otjerao sve napasti, te napokon stigao do pećine gdje je 60 godina neki gavran svaki dan donosio polovinu kruha. Kada su dva starca počela zajednički živjeti u pustinji – gavran je počeo svaki dan donositi cijeli kruščić. Nakon smrti Sv. Pavla Pustinjaka – Sv. Antun se vratio u svoje ranije prebivalište gdje je ostao još 14 godina. Umro je u 105. godini. Njegov grob u pustinji otkriven je 200 godina kasnije, a posmrtni mu ostaci kao relikvije počivaju danas u Saint-Julienu kraj Arlesa u Francuskoj.

Sveti Antun Pustinjak proglašen je svecem zaštitnikom od kožnih bolesti. Razlog tome je stvarna bolest od koje je svetac bolovao – herpes zoster virusne bolesti koja napada određene živce (najčešće među rebrima i u slabinama). Zato se ljudi utječu Svetom Antunu u svim kožnim epidemijama.

Prikazuje se kako nogama gazi snop plamenova, što pokazuje Antunovo viđenje pakla, vatre što je u njemu utrnula svaku požudu. Na njegovu lijevom ramenu se nalazi slovo Tau – T – znak Križa kao znak izabranika Božjeg.

Često se prikazuje i s domaćim životinjama, napose svinjama. Slike su privukle vjernike da se tom svecu uteknu za pomoć i zaštitu svoga blaga. Ovaj zimski svetac poznat je također kao čudotvorac i pomoćnik za ono što je ljudima potrebno u svakodnevnom životu.

artinfo.ba