Danas se obilježava spomendan Sv. Bazilija Velikog i Sv. Grgura Nazijanskog. Kao što su za života bili nerazdruživi prijatelji, tako ih Crkva slavi i nerazdruživim nadnevkom,piše nedjelja.ba.
Sv. Bazilije Veliki rođen je u obitelji uglednoga retora oko 330. u Cezareji (Kapadocija). Otac je i utemeljitelj kršćanskog redovništva na istoku. U njegovo pravilo o redovničkom životu ugledali su se kasnije svi veliki utemeljitelji redova. On je bio duboka redovnička duša i zato su mu pisana djela puna onoga što može unapređivati redovnički život.
Za njega su samostani i njihove crkve „kuće molitve“, a „molitva je prošnja za dobro koju dobri upravljaju Bogu“. U svojim Asketskim govorima dao je duhovne savjete kojima se još i danas može hraniti vjernička duša: „Kad već završi dan i svaki kako tjelesni tako duševni posao, pravo je da si svatko prije počinka u svome srcu ispita savjest.“ Umro je 14. lipnja 379. prirodnom smrću.
Sv. Grgur zvan i Bogoslov, crkveni naučitelj, rođen je oko 329. u Arijanzu, selu nedaleko Nazijanza (jugozapadna Kapadocija), kao sin tamošnjeg biskupa.
Nakon završenih nauka Grgur je najprije poučavao u govorništvu u svome rodnom gradu i ubrzo stekao velik ugled. Kraće vrijeme napustio je poučavanje i otišao u samoću. U vrijeme teoloških borbi Grgur je morao preuzeti odgovornost za glavnu biskupiju kršćanskog istoka, za Carigrad. Ondje je neustrašivo branio pravovjerje protiv arijanskog i makedonijevskog krivovjerja. Prvo je nijekalo božanstvo Sina, a drugo Duha Svetoga.
Za vrijeme Grgurova biskupovanja u Carigradu, kako bi izbjegao veliku svađu i razdor, odrekao se biskupske stolice u Carigradu i preuzeo malu biskupiju u Nazianzu. Tamo je napisao mnogo dragocjenih spisa, u kojima se ocrtava prava osoba svećenika, život monaha, ljubav prema siromasima, kontemplaciji, kreposti stidljivosti i djevičanstvu.
Pisao je pjesme i epigrame, a očuvano je oko 400 njegovih pjesama i zbirka od 243 pisma, malih stilističkih remek-djela. Pod kraj života povukao se u mir. Umro je 9. svibnja 389. ili 25. siječnja 390.
Dvojica velikana primjer su istine, nauka, pobožnosti i svetosti t prijateljstva.
Njih dvojica kao braća u Kristu, jedan drugoga su “nosily”, jačali, ispravljali, opominjali. Nadalje, radost i nada, žalost i tjeskoba jednog, postajala je radost i nada, žalost i tjeskoba drugog. Stoga ne čudi da su se Bazilije i Grgur natjecali u dobru, ali ne u dobru koje bi bilo okrenuto na sebe, već u dobru koje je uvijek usmjereno na drugoga.
