Landolf Stariji u svojem djelu Historia Mediolanensis (s početka 12. st.), govoreći kako se poziva na tekst jedne propovijedi biskupa Tome (oko 780.), predstavlja ga kao transmontanus episcopus, ne navodeći mu pritom sjedište, a jednako tako i kao duhovnoga oca Karla Velikoga, pripisujući mu zaslugu obrane – na saboru održanom u Rimu, kratko nakon svršetka langobardske vladavine – ambrozijanskog obreda pred Karlom Velikim i papom Adrijanom I., koji su ga htjeli ukinuti u ime jedinstva kršćanskoga svijeta.

Nakon obrane, koju je iznio Sv. Eugen, odlučeno je kako će se na veliki oltar bazilike Svetoga Petra u Vatikanu položiti jedna ambrozijanska i jedna rimska liturgijska knjiga, pomno zaključati bazilika, postiti i moliti tri dana, a potom, kao obveznu liturgijsku knjigu za čitavu Crkvu, odabrati ona koja se nađe otvorena.

Kada su, nakon tri dana, ušli u baziliku Sv. Petra, pronađene su zatvorene knjige obaju obreda, ali su se, na opće divljenje, odjednom obje otvorile. Postalo je jasno kako Gospodin želi neka oba obreda ostanu.

Prolazeći kroz Milano, prije nego će se vratiti u sjedište, na zamolbu tamošnjeg klera i gradskih starješina, odlučuje zadržati se neko vrijeme u tom gradu. Tamo je i preminuo. Stanovnici Milana s vremenom su ga zaboravili, ali je sjećanje na nj' obnovljeno zahvaljujući čudu kojega je ovaj svetac izveo u korist jedne bolesne žene, koja se potom zauzela neka ga iz zapuštena počivališta prenesu u obližnju crkvu Svetoga Eustorgija. I tako je započeto godišnje obilježavanje njegova blagdana. Čini se potvrđenom legenda koju spominje Landolf, čiji je cilj bio obraniti milansku tradiciju (ambrozijanski obred, klerogamija, itd.), od reforme Grgura VII.

Ime Eugen je grčkoga porijekla i znači „dobra, plemenita roda“.

artinfo.ba