Jedan od velikih osnivača i promicatelja redovničkog života na Istoku, uz Sv. Pahomija i Sv. Bazilija, jest i Sv. Saba. Rodio se u Cezareji Kapadocijskoj (sada Keyseri), u Maloj Aziji. Otac mu je bio rimski časnik. Kad je bio premješten u Egipat, pošao je onamo sa ženom, a sina je ostavio kod njegova ujaka. No, ujna nije trpjela dječaka, zato je otišao k stricu. To je proizvelo svađu između te dvije obitelji. Da bi se Saba tome uklonio, otišao je u samostan.

Nakon 10 godina poniznog i pokorničkog života dobio je dopuštenje hodočastiti na sveta mjesta u Jeruzalemu. Usput je bio i u Aleksandriji, gdje se susreo s ocem koji ga je počeo odgovarati od redovničkog života. Ali, mladi se redovnik nije dao nagovoriti.

Došao je u Jeruzalem i tu je u obližnjim brdima osnovao glasoviti samostan Mar Saba, koji je na Istoku poznat kao „velika lavra“. Kao opat toga samostana borio se protiv vjerskih zabluda tadašnjega vremena. Pripisuju mu i bogoslužni red, tzv. „tipikon“, za čitavu crkvenu godinu te redovničko pravilo koje nosi njegovo ime. Umro je u dubokoj starosti od 92 godine u Mar Sabi, Palestini 5. prosinca 532. Časti ga kao sveca i Istočna i Zapadna Crkva. U Rimu na Aventinu sagrađena je u čast Sv. Sabe lijepa bazilika u IX. stoljeću.

Svečeve relikvije nalazile su se dugo godina u Veneciji. U znak približavanja Istočne i Zapadne Crkve te za svjedočanstvo ljubavi prema istočnoj kršćanskoj braći papa Pavao VI. odobrio je da se prenesu u samostan Sv. Sabe blizu Jeruzalema. Tako su zajednički sveci, uz Sv. Andriju i Sv. Sabu, počeli približavati Istočnu i Zapadnu Crkvu.

Ime mu je hebrejskog porijekla (Sheba), a latinizirano ime je dobilo oblik Saba i znači obraćenik.