Ipak, od svega postao je poznat kao odličan propovjednik te je proputovao ondašnju Europu, Ugarsku, Češku, Poljsku, Austriju i Njemačku. U svome propovijedanju je ukazivao na nedostatke tadašnjeg društva. Također je gradio bolnice i sirotišta, sve na korist siromašnima.
Tijekom 1432. i 1433. bio je gvardijanom dubrovačkoga samostana, a tadašnji general franjevačkog reda imenovao ga je vizitatorom bosanskih franjevaca te je, zbog rastućeg krivovjerja, bio zadužen za provođenje vjerskih reformi u Bosni. Fra Jakov je, sudeći po narodnoj predaji, za mjesto rezidiranja odabrao Deževice, planinsko mjesto pored Kreševa.
Međutim, zbog nesporazuma s Tvrtkom II. napustio je Bosnu. Ipak, kralj je pokazao velikodušnost te pozvao Jakova da se vrati obećavši mu sigurnost, mogućnost slobodnog propovijedanja te osobno prijateljstvo.
Na nagovor pape Eugena IV. Jakov je ponovno 1435. došao u Bosnu te je izabran za poglavara bosanske vikarije. Boravio je tri godine u Bosni i nije odustajao od reformi te je ponovno došao u sukob s kraljem, vlastelom i fratrima.

Kada su Turci počeli provaljivati u Bosnu papa Eugen mu je dao dopuštenje da u Ugarskoj može podignuti sedam samostana za bosanske fratre koji su morali pobjeći. Dopuštenje je stiglo 1437., a već iduće godine fra Jakov je drugi put napustio Bosnu.

Uspomena na boravak fra Jakova u Deževicama ostala je trajna i jaka te je 1899., kad je župa Deževice obnovljena, Sv. Jakov Markijski proglašen pomoćnim zaštitnikom župe Gospe Snježne. Nedaleko od župne crkve nalazi se Jakovljeva pećina ili u narodu poznatija Voda Sv. Jakova, gdje se svakog mjeseca ljudi okupljaju i traže utjehu od prijatelja Bosne. Inače, župu Deževice, u normalnim uvjetima, godišnje posjeti više od 35 000 tisuća hodočasnika.

Sv. Jakov Markijski preminuo je 28. studenoga 1476. u Napulju. Blaženim ga je 1624. proglasio papa Urban VIII., a svetim 1726. Benedikt XIII.
Njegovi su zemni ostatci bili do 2001. u Napulju kada su premješteni u svečevo rodno mjesto Monteprandone.