Među 117 mučenika, 96 ih je Vijetnamaca i 21 strani misionar. Od etnički vijetnamske grupe bilo je 37 svećenika i 59 laika, među kojima su katehete i trećoredci. Jedna od njih bila je i majka šestero djece. Riječ je o ljudima iz tri vijetnamska kraljevstva: Tonkin, Annam i Cochinchine.

Od misionara: 11 Španjolaca - šest biskupa i pet svećenika, svi dominikanci; zatim 10 Francuza - dva biskupa i osam svećenika iz Društva stranih misija u Parizu.

Način kako su podnijeli mučeništvo je također različit: 76 ih je obezglavljeno, 21 ugušeno, šest živo spaljeno, pet izmasakrirano, a devet ih je preminulo u zatvoru uslijed tortura.

Detaljan opis njihova stradanja nalazi se u pismu koje je 1843. Pavao Le Bao Tinh napisao sjemeništu Ke Vinha.

Smatrani „stranim elementom“

Tradicionalna vijetnamska religija je budizam, zajedno s elementima taoizma, konfucijanizma i lokalnih kulta predaka. Katolička Crkva u ove je krajeve misionarski došla početkom 16. stoljeća. To je viđeno kao strani element te je postalo predmetom fanatičnog progona. Tijekom prvih 200 godina kršćanstva u Vijetnamu smatra se da je oko 100 000 bilo mučenički postradalo, ali od većine njih svi povijesni podaci su izgubljeni. Dva prva apostolska vikarijata osnovana su 1659.

Najraniji mučenici o kojima postoji značajna dokumentacija su španjolski dominikanci Francisco Gil de Federich i Alonzo Lenziana, koji su u vijetnamsku zemlju došli oko 1580. Gil je tijekom devet godina zatočeništva uspostavio plodonosni apostolat, dok je Lenziana, 13 godina kao bjegunac, vjerno služio, ali potajno domaćim kršćanima.

Godine 1773. odrubljene su glave još dvojici dominikanaca: Hyacinthu Castenedi, Španjolcu koji je nekoliko godina evangelizirao na Filipinima i u Kini prije nego što je protjeran u Vijetnam, gdje je bio zatvoren tri godine; tamo mu se pridružio Vincent Liêm, prvi indo-kineski dominikanac koji je ubijen, a koji je 14 godina služio svojim zemljacima prije nego što mu je odrubljena glava.

Prvi vijetnamski dijecezanski svećenici John Dat i Emmanuel Triêu mučeništvo su podnijeli 1798.

Tijekom prvih 20 godina 19. stoljeća kršćanstvo je neprekidno napredovalo, ali to su dramatično prekinuli progoni pod anamatskim carevima Minh-Mangom (1820. - '40.) u Tu Dúcom (1847. - '83.). Od 1832. Minh-Mang odstranio je sve strane misionare i naredio vijetnamskim kršćanima da se odreknu kršćanstva gazeći raspelo. U međuvremenu su crkve trebale biti uništene, a kršćanstvo zabranjeno. Mnogi su pretrpjeli smrt ili teške muke.

Ovi se progoni uspoređuju s onima koje su poduzimali rimski carevi u prvim godinama kršćanstva.

Uzor svećenika

Vijetnamski dijecezanski svećenik koji je pretrpio mučeništvo u ovom progonu je Andrija Dung-Lac, koji je počašćen time što je predstavnik svih do sada proglašenih 117 mučenika iz Vijetnama u Rimskom kalendaru.

Prvotno se zvao Dung An Trân, a rođen je oko 1795. u siromašnoj i neznabožačkoj obitelji u Bac-Ninhu u sjevernom Vijetnamu. Kad je imao 12 godina, obitelj se morala preseliti u Hà-Nôi (Hanoi) gdje su njegovi roditelji mogli naći posao. Tamo je upoznao katehetu i od njega dobio hranu i sklonište. Također je tri godine bio poučen u kršćanskoj vjeri, a kršten je u Vinh-Triu imenom Andrija (Andrija Dung). Nakon učenja kineskog i latinskog jezika postao je kateheta, te potom predavao vjeronauk u zemlji. Odabran je za studij teologije, a 15. ožujka 1823. zaređen je za svećenika. Kao župnik u Ke-Dâmu bio je neumoran u svom propovijedanju. Često je postio i živio jednostavnim i krjeposnim životom, te je bio dobar primjer ljudima tako da su mnogi bili kršteni.

Pod progonima cara Minh-Manga, kojega su zvali vijetnamski Neron, 1835. je zatvoren ali njegovu su slobodu otkupili članovi kongregacije kojoj je služio. Kako bi izbjegao progone promijenio je ime u Lac (Andrija Lac) i preselio se u drugu prefekturu sa željom nastaviti svoj rad. Međutim, 10. studenoga 1839. ponovno je uhićen, ovaj put s Peterom Thijem, još jednim vijetnamskim svećenikom kojeg je posjećivao kako bi se mogao ispovjediti.

Još jednom je oslobođen, zajedno s kolegom Thijem, u zamjenu za novac. No, njihova sloboda je bila kratka. Ubrzo su ponovno uhićeni i odvedeni u Hanoi, gdje su obojica pretrpjeli strašno mučenje. Odrubljene su im glave 21. prosinca 1839.

Andrija je proglašen blaženim u prvoj skupini 27. svibnja 1900.

Herojski primjeri

Progoni su nastavljeni 1847. kada su kršćani osumnjičeni za sudioništvo u pobuni, dok su francuski i španjolski napori da zaštite svoje državljane izazvali ksenofobnu i protukršćansku bijes. Još su jedanput strani misionari, domaći kler i laici pretrpjeli smrt zbog kršćanstva. Najpoznatiji su Théophane Venard iz pariške misije. Bio je sin učitelja, rođen u Saint-Loup-sur-Thouetu (Deux-Sèvres) 1829., pridružio se Društvu stranih misija u Parizu kao mladić, prešavši u njega iz sjemeništa biskupije Poitiers. Za svećenika je zaređen 1852., a 1854. poslan je u Tonkin u vrijeme žestokih progona. Protjeran iz Nam-Dinha 1856., otišao je u Hanoj, gdje su ga, međutim, zbog ponovnih progona morali kriti po špiljama i malim kineskim čamcima sampanima. Kad je uhićen, smješten u bambusov kavez i na kraju 1861. obezglavljen zbog kršćanske vjere. Njegova pisma i njegov primjer nadahnuli su mladu Svetu Tereziju iz Lisieuxa da se javi u samostan karmelićanki u Hanoju, ali je dobila tuberkulozu i nije mogla doći. Zajedno s još 19 mučenika iz ovog područja proglašen je blaženim 1909.

Ostali koji su podnijeli mučeništvo u ovom progonu bili su, primjerice, Augustus Schoffler iz Lorraine i John Louis Bonnard, koji je napisao lijepo oproštajno pismo svojoj obitelji prije nego je pogubljen 1. svibnja 1852.

Također treba spomenuti Stephena Cuénota, biskupa koji je osnovao tri vikarijata tijekom svoje 25-godišnje biskupske službe.

Kršćani su na svojim licima bili označeni riječima ta dao (lažna religija); muževi su bili odvojeni od žena, a djeca od roditelja. Kršćanska su sela bila uništena i njihov je posjed raspodijeljen. Među onima koji su pretrpjeli smrt u ovom progonu bili su: Laurence Huong, Pavao Lôc i Ivan Hoan (svećenici), Andrija Nam-Thuông (kateheta), Mihael Hy-Dinh-Hô (službenik) i Agnes Thành Thi Lê, majka šestero djece, koja je nosila pisma ispovjednika u zatvoru.

U progonima pod carem Tu-Dúcom (1857. - '62.) ubijena su još dva španjolska biskupa i vijetnamski sudac Dominic Kham, kao i dva ribara, Petar Thuan i Dominik Toái, koji su zajedno s Petrom Da živim spaljeni.

Ostali koji su poimence spomenuti u misi kanonizacije bili su: sjemeništarac Thomas Tran Van Tien, otac obitelji Emmanuel Le Van Phoung, dominikanski biskupi Jerome Hermosilla i Valentin Berrio Ochoa.

U lipnju 1862. ugovorom između Francuske i Anama zajamčena je vjerska sloboda. To je označilo početak kraja progona, čija obilježja podsjećaju na patnje mučenika u ranom dobu kršćanstva.

Kanonizacija bez komunista

117 mučenika proglašeno je blaženima u četiri skupine, od kojih je prva 27. svibnja 1900. (papa Leon XIII.), druga (svi dominikanci) 20. svibnja 1906., treća 2. svibnja 1909. (obje papa Pio X.) i posljednja (uključujući dva španjolska biskupa) 29. travnja 1951. (papa Pio XII.). Kanonizirao ih je u Rimu 19. lipnja 1988. sveti papa Ivan Pavao II.

Na kanonizaciji u Rimu nije bilo izaslanstva komunističkog režima u Vijetnamu. No, oko 8 000 Vijetnamaca u emigraciji sudjelovalo je kao predstavnici svojih vijetnamskih katoličkih sunarodnjaka, kojima nije bilo dopušteno napustiti zemlju. Uz to došli su i hodočasnici, posebno iz Španjolske, Francuske i Filipina, koji su u Vijetnamu misionarili 300 godina.

Dana 24. studenoga 1960. papa Ivan XXIII. uspostavio je katoličku hijerarhiju u Vijetnamu. Godine 1989. činili su je: jedan kardinal, 35 biskupa i 25 biskupija s oko 6 milijuna katolika, tj. oko 10% stanovništva. To su plodovi krvi mučenika.

Skupina se također naziva mučenicima Vijetnama, Indo-Kine ili Tonkina. Njihovi spomendani u Katoličkoj Crkvi su: prije 2. veljače (skupina iz 1909.), 11. srpnja i 6. studenog, a sada svih zajedno 24. studenog.