Ivan Merz rođen je 16. prosinca 1896., u Banja Luci. Otac mu je bio austrijski časnik i šef željezničke postaje. U rodnom gradu Ivan je pohađao realnu gimnaziju te maturirao s odličnim uspjehom. Kroz srednjoškolsko razdoblje na njega je izvanredan utjecaj izvršio profesor književnosti dr. Ljubomir Marakovic, a taj je utjecaj bio temelj kasnijem Ivanovom životu i radu.

Godine 1914., nakon mature, bez vojničkog zvanja, za volju roditelja polazi u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto, gdje je ostao samo tri mjeseca. Poslije te neuspjele avanture na Bečkom sveučilištu upisao je studij prava. No, već u ljetu iste godine, u punom jeku Prvog svjetskog rata, bio je pozvan u vojsku. Kasnije je pošao na talijanski front, te tamo ostao sve do kraja rata. Boravak na ratištu, gdje je svakodnevno gledao smrti u oči i bio izložen stradanjima svake vrste, probudio je njegovu vjeru i učvrstio mu kršćanski pogled na svijet.

Godine 1919., po završetku rata, došao je u Beč te na tamošnjem sveučilištu započeo studij književnosti. Godinu dana kasnije dobio je stipendiju iz Francuske te otišao u Pariz, gdje je nastavio isti studij na Sorboni i na Institutu Catholique. Završivši studij došao je u Zagreb i postao profesor francuskog jezik na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, koja se tada nalazila na Kaptolu. Četiri godine kasnije doktorirao je na Zagrebačkom sveučilištu. Zatim je tijekom dvije godine privatno studirao kršćansku filozofiju i teologiju, te sve važnije papinske i Crkvene dokumente zadnjih desetljeća, osobito enciklike sve od Grgura XVI. pa dalje.

Tijekom posljednjih šest godina svoga života i boravka u Zagrebu razvio je veliku apostolsku djelatnost u katoličkim organizacijama za mladež, unoseći u njih Kristov duh Evanđelja. Širio je ideje o Katoličkoj akciji, budio ljubav i odanost prema papi i Crkvi. Jedan je od osnivača Hrvatskog orlovskog saveza, u kojem je vršio dužnost tajnika ili potpredsjednika sve do kraja života. Ubraja se među najveće pobornike liturgijske obnove i Euharistijskoga života u Hrvatskom narodu.

I sam je živio uzornim kršćanskim životom, ispunjen ljubavlju prema bližnjemu. Svima je nenadmašiv primjer revnosti za proširenje Kristova kraljevstva i nadnaravno dobro bližnjih, napose mladih.

Umro je 1928. od meningitisa, nakon operacije sinusa, te uz veliko mnoštvo prijatelja i poštovalaca sahranjen na zagrebačkom groblju Mirogoj, odakle su njegovi zemni ostaci 16. prosinca 1977., preneseni i pohranjeni u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, kamo je Ivan za života dnevno dolazio na misu, pričest i Krizni put.

Na 30. obljetnicu njegove smrti pokrenut je u Zagrebu informativni biskupijski postupak za njegovo proglašenje blaženim.

Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II., u Banja Luci 22. lipnja 2003.

Okrijepljen otajstvima vjere u posebnim blagoslovom pape Pia XI. preminuo je u Isusu Kristu u četvrtak, 10. svibnja 1928. u 11 sati prije podne u Zagrebu u 32. godini života, u punini apostolske djelatnosti, spajajući rad i molitvu, prinoseći žrtve svoje teške bolesti na oltar Hrvatskog orlovstva, katoličke organizacije, koju je osnovao sam dr. Ivan Merz. Tako je otprilike bila najavljena smrt jednoga od velikih apostola-laika 20. stoljeća.

Merz je tako izuzetna ličnost da je prigodom 80. obljetnice njegova rođenja vatikanski poluslužbeni dnevnik L'osservatore romano, od 19. prosinca 1976., donio o njemu opsežan članak iz pera Tommasea Federica, profesora na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu. On smatra Ivana Merza jednim od najvećih likova europskog katoličkog laikata u prva tri desetljeća 20. stoljeća. Veoma ističe njegov apostolski rad, duboki duhovni život, a nadasve njegovo osjećanje s Crkvom, koje se očitovalo u vjernosti i odanosti prema učiteljstvu Svetog Oca i biskupa. Merz, iako svjetovnjak, bio je vise čovjek Crkve, nego mnogi klerici.

Kao pionir Katoličke akcije u hrvatskim krajevima, u duhu enciklike Pia XI., Ubi arcano, Merz je o njoj dao takve intuicije i analize, koje su još i danas suvremene. „Između tolikih mladih koji su svojim energijama radili za Katoličku akciju, Ivan Merz je primjer i simbol, i zato je gotovo potrebno da danas bude predstavljen tolikim mladima, u ovaj čas kad je poslušnost Crkvi shvaćena kao uzajamno služenje ometana štetnim egoizmima.“ Profesor Frederici završio je svoj članak tvrdnjom kako katolički svijet, napose katolička mladež, ima dužnost upoznati "taj primjer moderne svetosti, dobrote i požrtvovnog darivanja za dobro svijeta."

Tko želi dublje, temeljitije i svestranije upoznati izuzetni lik Ivana Merza, posegnut će za njegovim životopisima iz pera: dr. D. Kniewalda, oca Vrbaneka ili o. Bozidara Nagya.

Ime je hebrejskoga porijekla i znaci: Bog se smilovao, Božji dar.