Florijan se kao mladić pridružio se rimskoj vojsci u kojoj zbog teškog rada i odlučnosti napreduje do mjesta časnika. Postavljen je na visoke dužnosti u Noricumu, jednoj od pokrajina Rimskog Carstva (danas dio Austrije).

Tadašnji vladari, rimski carevi Dioklecijan i Maksimilijan voljeli su Florijana zbog njegovih sposobnosti rješavanja problema i rada s ljudima. Vidjeli su ga kao čovjeka koji se lako suočava s teškim problemima.

No, u to vrijeme, on je trpio mnogo zbog svoje vjere. Iako je bio časnik u vojsci, nije se držao politike „ne pitaj, ne govori“, nego je otvoreno priznao svoje kršćanstvo u to izrazito nekršćansko vrijeme. Stoga rimski car šalje pomoćnika Aquiliusa da pobije sve kršćane u području koje kontrolira Florijan, ali i da dozna zašto se Florijan ne pridržava zapovijedi. Kada se napokon Aquilius susreo s njim, pitao ga je zašto odbija progoniti kršćane, na što mu je Florijan odgovorio: „Poručite caru da sam i ja kršćanin, i da sam spreman doživjeti sudbinu namijenjenu drugim kršćanima.“ On mu je tada ponudio napredovanje u službi i povišicu ako promijeni mišljenje, ali ga je Florijan odbio.

Aquilius je bio uvrijeđen, te je naredio svojim vojnicima da ga bičuju dok ne promijeni mišljenje. No, Florijan mu je odgovorio da je pretrpio mnogo ozljeda zbog cara te zašto ne bi i nekoliko ogrebotina zbog svojih uvjerenja? Njegova hrabrost zaprepastila je Aquiliusa, koji se bojao da bi Florijan mogao druge povesti na pobunu.

Kada je car čuo što se događa, odlučio je kazniti sve kršćane u tom području. Naredio je da se zapale kršćanske crkve i knjige, a kršćane je protjerao iz domova i slao u zatvor, te ih naposljetku prisiljavao da se klanjaju i prinose žrtve rimskim idolima – bogovima. Budući da Florijan nije poslušao naređenja cara da progoni kršćane, bio je osuđen na smrt spaljivanjem. Aquilinusovim vojnicima predao se kod Lorcha. Stojeći na lomači, Florijan je, navodno, poticao rimske vojnike da zapale vatru govoreći im: „Ako je zapalite, na plamenim jezicima ću vam pobjeći u nebo!“ Uplašeni njegovim riječima, umjesto da ga spale, Aquilinus naređuje da mu se stavi kamen oko vrata i baci u rijeku Enns. Tijelo mu je kasnije pronašla jedna pobožna žena te ga dostojno pokopala.

Šesto godina kasnije, negdje između 900. i 955., nedaleko od Florijanova groba sagrađen je samostan Sv. Florijan, a ubrzo oko samostana izgrađeno je i istoimeno mjesto. Njegovo tijelo premješteno je na groblje u spomenutom mjestu, koje i danas postoji nedaleko Linza (Gornja Austrija).

Nakon što je 1138. papa Lucije III. odobrio zahtjev poljskog kralja Kazimira i biskupa Krakova, da se relikvije Sv. Florijana pošalju u tu zemlju, on postaje njezinim zaštitnikom, a njegove se relikvije i danas čuvaju u crkvi u Krakowu.

Dan Sv. Florijana ujedno je i dan vatrogasaca, a posebno ga slavi Zagrebačka nadbiskupija jer je Sv. Florijan njezin drugotni zaštitnik.

Ime je latinskog porijekla i dolazi od riječi florianus što znači cvijeće.