Piše: Zvonko Martić, Katolički tjednik

„Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8), a Ljubav nikada ne napušta ljubljenoga. Prosjačka Božja ljubav prema grješnom čovjeku prožima ljudsku povijest od postanka u zemaljskom raju i trajat će dok Isus ponovno ne dođe i ne preobrazi sve stvoreno stvarajući novo nebo i novu zemlju. Zgoda o čudotvornom ulovu i povjerenju koje Isus ima u nedosljedna Petra jednako pokazuje način Božjeg traganja za čovjekom. Bog uvijek dolazi prvi čovjeku i nudi pomoć. Međutim, mi smo često zabrinuti za svoje svagdanje poslove i oslanjajući se na vlastite snage, povlačimo svoje mreže zaboravljajući da ulov s Bogom donosi izdašniji plod. Jednostavno zaboravimo svoj posao prvo staviti pred Boga i tražiti Njegov blagoslov što bismo trebali činiti: da svaka naša molitva s Bogom počne i s Njim dovrši.

Blagoslivljati

Ni ljude koje susrećemo ne smijemo zaboraviti prvo blagosloviti dok im idemo u susret. Ako to ne činimo s prijateljima, kako ćemo se onda ponašati prema onima koji su nas iznevjerili? Čudno je koliko vjernici imaju problema s praštanjem, tako da je malo onih koji opraštaju, a još manje onih koji uz oproštenje i opravdavaju prijateljeve pogreške. Isus i prašta i opravdava. I ni to mu nije dosta, nego poziva prijatelje na objed koji je sam pripravio pokazujući da ne postavlja pitanja zašto ga prijatelji nisu razumjeli kada im je jasno sve naznačio o svojemu životu, niti zašto su zaspali za vrijeme prolijevanja krvavog znoja, niti što su pobjegli s križnoga puta. Oslobađajući je ljudski odnos koji ne sitničari i mikroskopski ne secira svaku riječi i čin, nego razumije i sažalijeva se nad ljudskom bijedom i daje novu šansu prijateljskom i bratskom odnosu. Jednostavno, Bog se ne bavi prošlim postupcima, nego se okreće budućnosti. Isus je takvim stavom pripravio svoje učenike za primanje Duha Svetoga koji će ih osposobiti za život usmjeren na ispunjenje volje Božje, a ne podvrgavanja ljudskim uredbama protivnim Božjoj volji.

Pokoravati se treba Bogu

Ljudske uredbe ozakonjene u službenoj zakonskoj formi ne odražavaju uvijek Božji način djelovanja i ne podržavaju Božje zapovijedi. Često se takvi zakonski propisi pripisuju tzv. „civilizacijskim dosezima“ i izravno su protivni prirodnim i Božjim zakonima. Svjedoci smo kako se pod krinkom borbe za slobodu izravno ustaje protiv Boga. Bilo je bolno i strašno na prosvjedima za prava žena čitati ispisanu parolu dijela hrvatskih ženskih nevladinih udruga: „Ne Bogu! Ne šefu! Ne mužu!“ To je bio proglas ženske slobode?! Ako se nasljeduje ovo načelo trostrukog „ne“, komu se onda prilazi s „da“? Evo jasna i prvog odgovora tih istih žena koji je izrekla jedna od predvodnica prosvjednica: „Da, pravu na pobačaj!“ Glasno zagovaranje protivljenja Bogu pokazuje težnju mnogih ljudi kojima kršćansko načelo pokornosti Bogu predstavlja nazadan, nečovječan, zastario način i civilizacijski retrogradan način ljudskog djelovanja i razmišljanja. Borci za ljudsku slobodu veoma često ne prihvaćaju drugo mišljenje. Tako su sebi uzeli za pravo proglašavati što je društveno prihvatljivo, a što nije. Kršćanima oduzimaju pravo na vlastite stavove tražeći od njih da se odreknu svojih životnih načela. Međutim, tko je doživio duhovni dodir Duha Svetoga, na prvo mjesto stavlja Boga i ne obazire se na „civilizacijske dosege“, nego na proslavu Ljubavi koja je Raspeta i Uskrsnula. Toj Ljubavi se daje najvažnije mjesto u životu, a tada ostale stvari dolaze na pravo mjesto. Bogu dati prvo mjesto znači dati ljubavi da vlada nad nama i Boga prepoznati u svakom čovjeku i svakoj životnoj situaciji.

Hrabrost i radost Isusovih učenika ogleda se u njihovom vladajućem životnom načelu da se „treba većma pokoravati Bogu nego ljudima“ (Dj 5,29). Pokornost proizlazi iz Božje Ljubavi i ljudske slobode. Životno načelo pokoravanja Bogu ide do potpuna predanja Božjoj volji, ali u slobodi na Božji poziv da uzmemo svoj križ i slijedimo Isusa. Bog nikada ne poziva čovjeka na put kojim nije prošao Njegov Sin, i zato Isus ne traži nemoguće jer onome tko ljubi i vjeruje, sve je moguće (usp. Mk 9,23). Zato je prvo pitanje u ispunjenju Božjeg naloga u ostvarenju životnog poslanja pitanje s koliko ljubavi činimo ono „što smo bili dužni učiniti“ (Lk 17,10). 

„Ako me ljubiš“...

Ispunjenje životnog poslanja, ako nam ljubav postane životno načelo, nadvladava sve poteškoće jer ljubav je objedinjujuća i obnoviteljska životna snaga. Isusov jedini uvjet za ispunjenje osobnog poslanja svakog učenika je ljubav prema Njemu. Isusovo pitanje Petru u pravilu se tumači kao trostruka analogija zatajenja. Tom tumačenju se pridodaje i jednako spominjanje riječi „žeravica“ - kod scene u vrtu gdje se Petar grijao kada je triput zatajio da poznaje Isusa, i u ovoj sceni čudesnog ulova riba. Petru postavljen uvjet za obavljanje njegove službe upućen je i svakom kršćaninu, „ako me ljubiš?“, onda idi i čini što trebaš učiniti. Tko iz ljubavi prema Isusu čini bilo što, u životu uprisutnjuje kraljevstvo Božje. Ako se Boga ljubi, onda se ta ljubav konkretizira u djelotvornoj ljubavi prema bližnjem kojega susrećemo svaki dan u domu i na poslu. Ne zato što je taj koga svakodnevno susrećemo dobar ili loš, nego zato što u njemu prepoznajemo Krista. Velika je pomoć učiti ljubiti polazeći od toga da sve ljude koje susrećemo promatramo kao one u kojima prebiva Bog. Bog je prisutan u čovjeku, velika je to tajna koja ražaruje ljubav i potiče djelotvorno djelovanje u pomoći bližnjem u potrebi.

Tko prepoznaje Isusa u čovjeku pred kojim stoji, pokazuje da mu je ljubav životno načelo. Jednako tako prihvatiti životne situacije kao prostor i vrijeme savršeno za moje ostvarenje i proslavu Boga, pokazuje da je grijanje uz žeravicu postalo i zajedničko blagovanje u ljubavi. Blagovanje koje započinje ovdje i sada, a bit će preobraženo kada se na vratima raja budemo susreli s Isusom i kada On prepozna nas kao svoje prijatelje koji su živjeli po zakonima Njegove ljubavi. Božja ljubav u znaku križa premošćuje nebo i zemlju i sada i u sve vijeke vjekova.