Anzelm je rođen 1033. u Aosti, u sjevernoj Italiji. Njegova majka Ermenburga bila je u srodstvu sa savojskim grofovima, a otac Agilulf bio je rodom iz Lombardije.

Mladost je proveo u rodnom gradu, gdje je ostao sve do 1056. Već tada je osjećao sklonost prema monaškom životu. Kako bi ostvario svoju duboku želju posvetiti se kontemplativnome životu, Anzelm se morao nemalo usprotiviti volji oca, koji se protivio monaškom životu.

Kao prvorođenac bogate plemićke obitelji, bio je predodređen posvetiti se dokonu svjetovnjačkom životu te naslijediti pozamašan obiteljski imutak. Međutim, mladić, odgojen od benediktinaca u molitvi i tišini – toliko je patio uslijed nametnute očeve volje da se ozbiljno razbolio. Nakon što se oporavio, pobjegao je od kuće.

Tri godine je lutao po Francuskoj, o čemu se malo zna. U normandijskom gradu Beču živio je tada kao prior benediktinskog samostana glasoviti učenjak Lanfranc, koji je kasnije postao nadbiskup u Canterburyju. Glas o njemu privukao je i Anzelma u samostan u Beč. Prior je odmah uočio izvanredne sposobnosti mladoga čovjeka te ga počeo poučavati i to s najvećim uspjehom. I sam je postao benediktinac 1060., a tri godine kasnije naslijedio je Lanfranca u upravljanju samostanom.

Njegovi najstariji spisi potječu iz razdoblja od 1070. do 1078. Bile su to godine nakon završene njegove duhovne formacije. Sačuvana su njegova prva pisma, molitve i razmatranja. No, osim njih nastala su i njegova vrhunska ostvarenja o Božjoj opstojnosti i biti. To su: Monologion ili Primjer razmišljanja o vjeri te Proslogion ili Vjera koja traži razumno opravdanje. Tim je djelima Anzelmo pokazao svoju filozofsku zrelost. Napisao je i čitav niz djela.

Oko 1090. Anzelmo je kao učenjak, pisac i teolog došao u sukob s Roscelinom, kanonikom iz Compiegnea. Taj ga je optužio da podupire krivovjerne poglede na nauk o Presvetom Trojstvu. Anzelm se obranio protiv te optužbe u jednome pismu biskupu u Beauvaisu, ali je počeo i s pisanjem vrlo opširne rasprave u kojoj izlaže svoje poglede. Djelo je nakon mnogih odugovlačenja dogotovio tek 1094. i posvetio ga papi Urbanu II.

Godinu dana prije naslijedio je Lanfranca na nadbiskupskoj stolici u Canterburyju i tek su tada počele za njega teške godine borbi i sukoba s engleskim kraljevima, koji su se sve više uplitali u crkvene poslove. Zbog svoga stava u obrani prava Crkve dva put je morao ići u progonstvo. Zanimljivo je da je baš u vrijeme borbe s engleskim kraljevima napisao nekoliko teoloških djela od najveće vrijednosti: Zašto je Bog postao čovjekom?, O izlaženju Duha Svetoga, O slaganju Božjega sveznanja, preodređenja i milosti sa slobodnom voljom. Prvo je od ta tri djela najvrjednije kao i Proslogion među filozofskim djelima.

Bio je veliki propovjednik i reformator monaškog života, te je, zahvaljujući svojoj umjerenosti, uspio od engleske Crkve udaljiti pošast raskola, koja se već bila pojavila na obzorju.

Preminuo je u Canterburyju 21. travnja 1109. te ga je stoljećima kasnije papa Klement XI. proglasio crkvenim naučiteljem. Nikada nije formalno kanoniziran, no, o njegovu naslovu sveca nitko ne sumnja, jer Crkva samo kanonizirane svece uvrštava u broj svojih naučitelja.

Ime Anzelm potječe iz staronjemačkog te znači „od Boga zaštićen“.