O ovom u krugovima učenjaka inače poznatom svecu, prije njegova vršenja službe biskupa u Thmuisu (od 340. do 356.), zna se samo to da se sa svojim prijateljem Amounom povukao u pustinju, te postao jednim od najslavnijih učenika Sv. Antuna Pustinjaka. Zato je u povijesti Crkve uvijek uživao veliku popularnost.

Sv. Jeronim u svom poznatom djelu O slavnim muževima posvetio mu je jedno poglavlje. Daje mu naslov „skolastik“. Hvali njegovu veliku inteligenciju i slavi njegovo prijateljstvo sa Sv. Antunom, opatom. Spominje i njegovu spisateljsku djelatnost. Od njegovih spisa nabraja raspravu Protiv manihejaca, O naslovima psalama, te njegove poslanice.

Budući da je sa Sv. Atanazijem bio veliki pobornik Nicejskog vjerovanja, povjesničar Sozomen ubraja ga među slavne ličnosti njegova vremena, a izvješćuje i o tome, kako je na čelu delegacije od pet egipatskih biskupa pošao u Carigrad caru Konstansu II. da posreduje u obranu velikog pobornika nicejske vjeroispovijesti Sv. Atanazija, koji je bio nepravedno proganjan.

U novije doba, ime Serapiona Thmujskoga povezano je s istraživanjima o povijesti bogoslužja, otkako je krajem 19. stoljeća na gori Athosu pronađen tzv. Serapionov Eulogij, vrlo važan dokument za proučavanje egipatske liturgije IV. stoljeća. Nije dokazano da taj dokument u pronađenoj redakciji potječe od Serapiona, no nije isključeno kako izvornik, koji se izgubio, od njega stvarno i potječe.