Fra Stjepan Brčina, franjevac konventualac, u posljednje četiri godine, koliko djeluje na zagrebačkom Svetom Duhu, postao je jedan od najpopularnijih svećenika u Zagrebu koji oko sebe okuplja stotine mladih ljudi. Ekskluzivno za Bitno.net odlučio je ispričati svoju životnu priču koja počinje neobičnim rođenjem u malom bosanskom selu...

„Bože, što hoćeš od mene? Još jučer sam se krstio u vatri Duha Svetoga, a danas se utapam u moru? Više mi ništa nije jasno“, pomislio je 26-godišnji Stjepan Brčina kada je u lipnju 2007. godine pokušao uhvatiti dah kako bi izbjegao smrt. More se opasno zapjenilo, valovi su postajali sve viši. Ljudi su stajali na obali, prestravljeni prizorom, ali i nespremni skočiti u uzburkano more. Bilo je očito da ga nitko ne misli spasiti. Stjepanu se bližio kraj. „Na životu me držala slika mojih roditelja. Nisam mogao pomisliti kako će se oni osjećati kada saznaju da sam umro“, priča nam fra Stjepan Brčina. Samo dan prije, u nedjelju 7. lipnja 2007. godine, sudjelovao je na velikom susretu zajednice „Dobri pastir“ na stadionu u Velikoj Gorici, gdje je s časnom sestrom Rahelom predstavio sliku Milosrdnog Isusa i glumio u igrokazu. „U jednom trenutku osjetio sam vatru Duha Svetoga kako prolazi kroz mene. Osjetio sam da mi gore jezik, usta, cijelo lice… Kao da sam doživio neko pročišćenje. U meni su se izmjenjivali intenzivni osjećaji: malo sam plakao, a onda se smijao… Bio je to buran duhovni događaj koji me je oblikovao“, priznaje. Sljedećeg dana je primio puno poziva i poruka od članova zajednice, koji su bili s njim u Velikoj Gorici, a koje je zanimalo kako se osjeća.

Tog ponedjeljka, kada se umalo utopio, ranije je završio s poslom, pa je odlučio pronaći nekoliko trenutaka samoće kako bi razgovarao s Bogom i razmislio o svemu što mu se dogodilo u Velikoj Gorici. Uputio se prema osamljenoj plaži kod pulskih Zlatnih stijena i zaplivao. Odjednom je u nozi osjetio snažan grč. „Nastavio sam polako plivati prema obali, ali valovi su postajali sve ozbiljniji, pa sam shvatio da bez tuđe ruke neću moći izaći iz mora“, prisjeća se. Morska struja ga je počela vući prema dubini, a na plaži nije bilo nikoga tko bi mu mogao pomoći. U jednom trenutku je ugledao jednu ženu i počeo iz svega glasa dozivati u pomoć. „Žena se samo nakratko zaustavila, pogledala i zatim produžila jer me valjda doživjela kao luđaka“, priča. Struja ga je nakon samo nekoliko minuta odvukla do mjesta gdje su ga mogli vidjeti gosti obližnjeg restorana. Međutim, oni su napravili krug na obali i s nevjericom promatrali mladića kako gubi bitku s nemirnim morem. Očito su shvatili kako su valovi preveliki i da bi bilo previše opasno skočiti u more. Onda su se odjednom, potpuno neočekivano, u more bacila trojica mladića. Jedan od njih bio je dečko kojega je Stjepan znao iz viđenja. Naime, taj je dečko boravio u popravnom domu koji su vodile časne Družbe sestara Milosrdnog Isusa. „Ponekad smo se susreli u crkvi. Mislim da sam mu bio simpatičan jer sam imao dugu kosu i naušnicu, pa su me časne sestre molile da mu odem navijestiti Gospodina, odnosno da ga evangeliziram, za što nikada nisam uspio pronaći vremena“, priznaje. Međutim, upravo je taj mladić prvi skočio u vodu. Stjepan je tada već bio na izmaku snaga. „Moram priznati da je živa istina kako ti u susretu sa smrću pred očima projuri cijeli život. Tada sam shvatio jednu iznimno važnu stvar: iako sam bio aktivan u Crkvi, čitavog sam života služio samo sebi, a ne Bogu. Da sam kojim slučajem u tom trenutku umro, ne bih imao što donijeti pred Boga, jer znamo da pred Njega dolazi samo čista ljubav, odnosno samo ono što smo činili iz čiste ljubavi. Ovo govorim kako bismo se svi preispitali činimo li nešto iz čiste ljubavi ili iz nekog svog straha“, govori. Naposljetku je prihvatio da je došao kraj. Bogu je rekao da više ne može i odlučio se prepustiti valovima. I kada je, tako, doslovce prihvatio svoju smrt, kroz maglu je ugledao mladiće koji plivaju prema njemu. Skupio je dodatnu snagu i do njihova se dolaska zadržao na površini mora. Kada su ga mladići izvukli na obalu, Stjepan je pao u komu, iz koje se probudio tek nakon tri dana.

Spašen od utapanja u satu Božjeg milosrđa

U bolnici je ležao pokraj pacijenta koji mu je pružio „Glas Istre“ i rekao: „Mislim da ovdje pišu o tebi.“ I doista, u dnevnom je listu bila objavljena vijest o Stjepanovu utapanju, koja je bila temeljena na policijskom izvješću. Policija je objavila da je mladić spašen u 15 sati, odnosno u satu Božjeg milosrđa. „Sjetio sam se Isusova obećanja sestri Faustini kako neće dopustiti da oni koji štuju Božje milosrđe preminu nepripravljeni“, kaže. U bolničkoj sobi neprestano su se izmjenjivali članovi njegove zajednice i Stjepanu govorili: „Bog ti poručuje… Bog od tebe hoće… Bog ti daje znak…“ Međutim, Stjepan je bio nemiran i htio je da ga svi puste na miru. „Molio sam se Duhu Svetome za neki znak, odnosno odgovor na sva moja pitanja.“ Nakon toga je otvorio Bibliju na 30. psalmu u kojem piše: “Kakva je korist od krvi moje, kakva korist da u grob siđem? Zar će te prašina slaviti, zar će naviještati vjernost tvoju?“ Pomislio je da ga Bog poziva na još snažniju evangelizaciju, na intenzivnije davanje, ali nije mogao prepoznati da ga Bog poziv u svećenike. „U sebi sam se osjećao preporođen. Teško je shvatiti koja je to radost kada prihvatiš smrt i onda se probudiš živ. Bog ti je darovao prigodu za novi početak.“

Neobično rođenje devetog djeteta u obitelji

Fra Stjepan Brčina, franjevac konventualac, u posljednje četiri godine, koliko djeluje na zagrebačkom Svetom Duhu, postao je jedan od najpopularnijih svećenika u Zagrebu koji oko sebe okuplja stotine mladih ljudi. Ekskluzivno za Bitno.net odlučio je ispričati svoju životnu priču koja započinje 14. veljače 1981. godine rođenjem u malom selu Drijenči, na istoku Bosne, između Tuzle i Brčkog. Rođen je kao deveto i posljednje dijete u pobožnoj katoličkoj obitelji. Kada je njegova majka ostala trudna, brojni su je ismijavali i nagovarali je da pobaci. Pobožna žena govorila je da će ustrajati i nikada neće pobaciti niti jedno svoje dijete. Fra Stjepan je dugo čekao trenutak kada će joj zahvaliti na daru života. Onda joj je na svojoj mladoj misi u govoru zahvale poručio: “Draga mama, sada znaš zašto me nisi trebala pobaciti.” Na dan njegova rođenja Stjepanov je otac bio na poslu u tuzlanskom rudniku soli, starija braće i sestre u školi, a susjedi na pogrebu jedne mlade žene. „Mojoj mami su se iznenada pojavili trudovi. Budući da u kući nije bilo telefona ili nekog drugog načina na koji je mogla pozvati pomoć, ona je ubrzo shvatila da me mora sama poroditi. Kasnije mi je pričala kako je u jednoj ruci držala krunicu, a drugom je rukom grijala vodu i pripremala se za porod. Naposljetku se sama porodila, svezala pupak, okupala me i uredila, što je, naravno, izazvalo oduševljenje kod žena kada su se vratile sa sprovoda“, priča nam fra Stjepan.

Odrastao je u obitelji u kojoj vjera nije bila samo tradicionalna, nego svakodnevno življena i duboko proživljavana. Kao dijete neprestano je slušao roditelje kako govore da njima „samo Bog pomaže“. „Nama djeci nije bilo upitno hoćemo li nedjeljom ići na svetu misu, to se podrazumijevalo, ali ne iz straha, nego iz poštovanja prema roditeljima“, kaže. Nedjelja se u njegovoj obitelji razlikovala od ostalih dana u tjednu: kuhao se svečani ručak, oblačila se najbolja odjeća, a popodne se odmaralo. Kaže da je posebno blagoslovljen jer je odrastao u obitelji koja ga je naučila skromnosti i žrtvi. Njegov je otac tijekom tjedna radio u rudniku soli, a kući se vraćao vikendom, dok se majka većinu vremena sama brinula o djeci. Roditelji nisu imali vremena baviti se sa sobom, nego su se živjeli i radili isključivo za svoju djecu. „Danas sam Bogu zahvalan što kao dječak nisam imao sve, poput one djece čiji su roditelji radili u inozemstvu, pa sam se naučio skromnosti. Možete zamisliti kako izgleda kada devetero djece mora podijeliti jednu čokoladu ili vrećicu bombona?“

Krizma pod svijećama

Rat u Bosni započeo je kada je Stjepan imao jedanaest godina. Njegovo selo bilo je na prvoj liniji razgraničenja. Budući da je kompletna infrastruktura bila vezana uz teritorij koji su držali Srbi, Drijenča je vrlo brzo ostala bez struje, pa je Stjepanovo školovanje naglo prekinuto. Peti razred završio je u samo mjesec dana, a narednih nekoliko razreda pohađao je pod neprestanim granatiranjem. Kao dječak bio je povezan sa svojom župom sv. Ante Padovanskog, koju je tada vodio župnik fra Marko Kobaš, kod kojega je Stjepan najprije ministrirao, a kasnije postao čitač i član pastoralnog vijeća. „Za vrijeme rata svetu misu imali smo jednom mjesečno. Morate znati da je naša crkva bila na vidljivom mjestu, neprijatelji su je imali kao na dlanu, pa je bila granatirana i naposljetku srušena. Godinu dana smo se okupljali na svetim misama u šumi ili na igralištima. Zanimljivo je da je mene, zajedno s još dvadesetak mladih ljudi, kardinal Vinko Puljić krizmao na otvorenom, doslovno pod svjetlom svijeća“, priča.

Nakon rata upisao je trogodišnju građevinsku školu u Tuzli. Svakoga je ponedjeljka putovao u Tuzlu, a onda bi se petkom vraćao kući. Prisjeća se dirljivih scena, koje su se ponavljale svakog ponedjeljka, kada bi ga majka pratila do autobusa i sinu pružila 20 konvertibilnih maraka: 10 KM za put i 10 KM za život u gradu. Vrlo često su to bili zadnji ili posuđeni novci. Tada bi mu rekla: „Mi smo ti dali zadnje, a ti kako hoćeš…“ Roditelji su mu pokazali da imaju povjerenje u njega, a on im je uzvratio odgovornim ponašanjem. Nije mu palo na pamet da, poput nekih drugih školskih kolega, „lumpuje i zuji po gradu“, nego je marljivo učio i završio zanat. Nakon mature odslužio je vojni rok u Hrvatskom vijeću obrane, što je nakon rata bio preduvjet za dobivanje hrvatskog državljanstva, pa se 2003. godine preselio bratu u Istru. „Mislio sam da odlazim samo privremeno. Naime, brat je toga ljeta pokretao obrt, pa me je pozvao da mu pomognem i iskoristim priliku za kupanje u moru. Bio sam siguran da ću se zadržati samo nekoliko mjeseci, pa ću krenuti dalje prema Austriji, ali sam u Istri ostao idućih nekoliko godina, sve dok nisam osjetio Božji poziv.“

Trenutak kada je shvatio da je Bog ljubav

U istarskom Vodnjanu nastavio je redovito odlaziti na svete mise. Nedjeljom bi uvijek sjedio na istom mjestu u zadnjoj klupi. Jednom je na gradilištu susreo mladića, s kojim se srdačno pozdravio. Međutim, nitko od njih dvojice nije se mogao sjetiti odakle se poznaju. Iduće nedjelje tog je mladića ugledao u crkvi i shvatio da su na svakoj nedjeljnoj misi sjedili jedan pokraj drugoga. Mladić je Stjepana upoznao sa zajednicom mladih koja je razgovarala o Bogu, pomagala siromašnima i okupljala se na klanjanjima. Uskoro se priključio molitvenoj zajednici u samostanu Sestara milosrdnog Isusa u Puli, gdje se prvi put oduševio školom nove evangelizacije. Naime, časne sestre su jednom prilikom pozvale Poljake da u samostanu održe Tečaj Filip koji kroz igru, ples, animaciju, molitvu, katehezu i svjedočanstva dovodi sudionika do iskustva živoga Boga. „Došao sam iz puke znatiželje, ne očekujući ništa posebno, pa sam prvih nekoliko sati bio iznenađen euforijom. Primjerice, nije mi bilo jasno zašto moja prijateljica plače. Onda sam malo-pomalo počeo osjećati da Bog dotiče i moje srce, da me voli onakvog kakav jesam. Na tom tečaju sam prvi put čuo da je Bog ljubav i odlučio svoj život prilagoditi onome što Bog želi od mene.“ Stjepana je oduševila suradnja svećenika i laika, koji su bili uigrani u molitvi, pjesmi i svjedočenju. „Danas u Crkvi stalno pričamo o evangelizaciji, o misijama u dalekim zemljama… Ali, da bismo bili misionari, uopće ne moramo izlaziti iz Europe. Nama je ustvari potrebna reevangelizacija uspavanih kršćana. Tečaj Filip budi uspavane kršćane i pomaže im susresti živoga Boga“, objašnjava.

Budući da je naš sugovornik bio angažiran u evangelizaciji i vođenju zajednica, brojni su ljudi mislili da je on svećenik. Međutim, kada bi on u vrlo rijetkim trenucima pomislio na duhovni poziv, uvijek bi se sjetio mladića iz njegove Bosne koji su odlazili u sjemenište u Visoko. „Svi su pričali da je to teška škola i da su oni morali biti posebno inteligentni kako bi naučili sve teške strane jezike, kao što su latinski, grčki i hebrejski. Budući da sam bio svjestan svoje skromne naobrazbe, mislio sam da je to meni nedostižno…“, priznaje. Stjepan je tada radio u bratovoj firmi, odlazio na susrete mladih, imao djevojku i planirao otvaranje vlastitog kafića. „Najveći ulog za moje školovanje bilo je kada sam uplatio 9100 kuna kako bih završio četvrti razred, što se kasnije, kada sam krenuo u svećeničku formaciju, pokazalo važnim, jer sam mogao upisati fakultet“, objašnjava. Unatoč tomu što je bio angažiran u Crkvi i stalno okružen ljudima, Stjepan se nije osjećao ispunjenim. Jednom prilikom je svećenika fra Tomislava Cvetka zamolio da se pomoli za njega. Fratar mu je nakon molitve poručio da Bog od njega hoće nešto više. „Što više hoće? Pa svaki dan sam u crkvi“, pomislio je Stjepan. Nakon toga je odlučio da će u narednom razdoblju sebe detaljnije analizirati, preispitati svoje srce i otkriti svoje želje. Uslijedila je turbulentna godina koja je kulminirala onom ružnom nezgodom u moru.

Bog ga želi za svojeg svećenika

Stjepan Brčina je, nakon što se umalo utopio u moru, iz bolnice izašao kao promijenjena osoba. „Počeo sam primjećivati stvari koje prije nisam vidio: cvijeće, ljepotu prirode i susrete s ljudima. Do nesreće sam se stalno borio i nekamo trčao, pa nisam obraćao pažnju na ljepotu koja me okružuje“, kaže. U svoju zajednicu vratio se s još većim autoritetom, sve sigurniji u sebe, ali i dalje nesiguran u svoj poziv. Upravo je toga ljeta, mjesec dana nakon nesreće u moru, u istarskom Pazinu organiziran Tečaj za voditelje zajednica Mojsije, koji traje dvanaest dana. Na tečaju se pojavio ljut i neraspoložen, silno napet, sav u nekom grču i buntovan na Boga. Ustvari je došao samo zbog toga što se to od njega očekivalo. Drugog dana tečaja sudionici su bili podijeljeni u grupe i diskutirali su o blokadama koje ih sprječavaju u nastavku tečaja. „Kada je došlo mojih deset minuta, iskreno sam govorio o ljutnji koju osjećam…“, prisjeća se. Onda je uslijedila molitva. Pavlin Krzysztof, svećenik koji je vodio ovu grupu, predložio je da Stjepan predvodi molitvu. Kada je Stjepan izgovarao riječi: „Gospodine, učini da budemo dobri pastiri“, jedna žena se podigla sa stolca, odjurila u susjednu prostoriju, uzela štap i gurnula ga u Stjepanove ruke. Tada mu je prvi put kliknulo: „Bog želi da ja budem svećenik.“ Priča nam kako je od toga trenutka sve što je na tečaju čuo bilo povezano uz svećenički poziv: u razmatranjima se govorilo o pozivu, ljudi su u svojim svjedočanstvima govorili o važnosti svećeničkog poziva… U jednom su trenutku napravili grm, pa je svećenik, kao što je Bog u Bibliji zazvao Mojsija, rekao: „Stjepane, Stjepane!“ Stjepan je odgovorio: „Evo me.“ Nakon toga je, shvativši da se u grmu nalazi Presveti oltarski sakrament, pao na koljena i ponovno osjetio sve one emocije s velikogoričkog stadiona. Bog mu je napokon otvoreno progovorio kako je za njegov život isplanirao – svećeništvo.

Formaciju za svećenika započeo je u postulaturi na zagrebačkom Svetom Duhu. „Prije toga sam s Bogom debelo razgovarao o svim delikatnim temama, kako ću živjeti celibat, ali i hoću li moći upisati fakultet i polagati ispite? Hoću li možda biti neuspješan i doživjeti sramotu?“, objašnjava. Kaže kako su ovo proživjeli svi oni koji su razmišljali o duhovnom pozivu, prekidali s jednim načinom života i započinjali nešto toliko drukčije. Bogu se obratio kao prijatelju: „Ti znaš koga zoveš. Ja se rado odazivam, ali lopticu prebacujem na tebe. Tebi su poznate sve moje slabosti. Ako mi pokažeš da me pratiš, ako budeš micao prepreke i pomicao planine, znat ću da sam na pravom putu.“ Svoju obitelj je obavijestio da planira postati svećenik. Majka je bila oduševljena, a otac je izjavio: „Bježi, bolan, sine. Batali ti to!“ Vjerojatno je mislio da se njegov najmlađi sin šali ili se u nečemu razočarao. Međutim, kada je prvi put Stjepana ugledao u franjevačkom habitu, očev sumnjičav stav pretvorio se u ozbiljnu podršku. Fra Stjepan nam je ispričao i kako je završio među franjevcima konventualcima. Naime, Stjepan je toga ljeta, kada je već znao da ide za svećenika, vodio Tečaj Filip za bogoslove iz svih triju franjevačkih obitelji (mala braća, konventualci i kapucini) koji su se pripremali za doživotne zavjete. „Dobio sam, dakle, jedinstvenu priliku tjedan dana promatrati sve franjevce i pobliže ih upoznati. Onda sam jednoga dana, na kraju tečaja, sjedio s fra Tomislavom na terasi. Kada je on skinuo habit, odlučio sam ga probati. Čim sam ga stavio na sebe, znao sam da je to – to. Zaljubio sam se u njegovu boju. Tako da moram priznati da sam ovdje samo zbog crnog habita“, šali se.

Kako mu je Papa poljubio ruke

Nakon postulature u Zagrebu, nastavio je novicijat na Cresu, a nakon toga je upisao studij filozofije u Zagrebu. „Naravno da mi je nakon dugogodišnje pauze bilo teško ponovno učiti, ali sam se prvenstveno oslanjao na Boga, ali i na svoj bosanski inat, odnosno činjenicu da sam najmotiviraniji kada mi netko kaže da nešto ne mogu.“ Takav pristup mu je zasigurno pomogao i kada je treću godinu studija nastavio u Rimu, gdje je napokon bio zaređen za svećenika, i to po rukama pape Franje. Naime, Stjepan je kao đakon s rimskom adresom odlučio papi Franji u pismu napisati želju da ga upravo on zaredi za svećenika. Želja mu je ispunjena, pa je na nedjelju Dobrog Pastira, upravo u Godini redovništva, zajedno s još 18 mladića primio red svećeništva u bazilici sv. Petra. Neposredno prije početka ređenja dogodio se jedan poseban trenutak kada je Sveti Otac okupio ređenike i tihim glasom im izgovarao očinske savjete. „Bili su to ponajviše pastoralni savjeti… da se klonimo oholosti, karijerizma i materijalizma… Papa je bio toliko pristupačan i nježan da smo ubrzo izgubili svaki strah“, kaže. Poslije ređenja Papa je tek zaređenim svećenicima darovao još jednu uspomenu za čitav život. Opet je ušao u sakristiju, u kojoj su se svećenici poredali u špalir, pa je pristupio svakome od njih i poljubio ih u ruke.

Fra Stjepan je nakon ređenja još dvije godine ostao u Rimu na studiju za odgojitelje budućih svećenika, a nakon toga je iduće dvije godine djelovao na Cresu. U Zagreb se doselio prije četiri godine, u rujnu 2016. godine. Provincijal fra Josip Blažević ga je odmah potaknuo da se posveti radu s mladima. Bez obzira na to što u Zagrebu nije nikoga poznavao, fra Stjepan je napravio plakate i pozvao mlade na susret. „Odlučio sam da središnji dio naših susreta budu sveta misa i klanjanje, jer sam znao da ću uspjeti samo ako ti susreti budu duhovni, odnosno natopljeni molitvom“, kaže. U početku se odazvalo desetak mladih ljudi koji su se najprije okupljali u kapelici Svetog Duha. Međutim, kapelica im je nakon godinu dana postala premala, pa su se mladi preselili u crkvu. „Crkva je u početku bila polupuna, a ubrzo smo ispunili klupe, pa bočne lađe, a sada nam je i crkva tijesna, jer se na otvorenim susretima četvrtkom okuplja između 600 i 700 ljudi. Mlade ljude je privukao upravo Isus u sakramentima“, objašnjava.

O Antunovskom hodu za mlade

Svakoga se četvrtka na zapadu Zagreba ponavlja ista slika. Rijeke mladih penju se prema crkvi sv. Antuna Padovanskog na Svetome Duhu. „Oni dolaze iz tradicionalnih katoličkih obitelji, ali ima i onih koji su ‘slučajno’ ovdje banuli. Sve njih Bog je pozvao s razlogom. Dolaze ljudi iz medija, sporta, kulture… Ljudi koji žele pronaći ili učvrstiti svoju vjeru. Dolaze oni koji se godinama nisu ispovijedali.“ Fra Stjepan Brčina mlade je ljude privukao svojim otvorenim pristupom, koji ne poznaje nikakve zabranjene teme, nego iskreno progovara o svemu što ih muči. Za evangelizaciju se također vrlo vješto koristi društvenim mrežama, gdje objavljuje nagovore, razgovore, susrete mladih i svjedočanstva. „Ja nisam internet-svećenik, ali koristim virtualne alate kako bih pridobio mlade, ali ne da ih držim na internetu, nego da ih dovedem u Crkvu.“ Kao primjer nam nudi razdoblje lockdowna kada je na društvenim mrežama svakodnevno prenosio live sadržaje: molitve, nagovore i glazbu. Kada je lockdown napokon završio i crkve su se otvorile, crkva je na prvom susretu bila dupkom puna. „Društvene mreže predstavljaju jako dobro sredstvo evangelizacije. Svećenici su i tu pozvani donositi pozitivu, vjeru i nadu“, poručuje naš sugovornik.

Prije tri godine pokrenuo je Antunovski hod. „U Rimu sam se bavio uličnom evangelizacijom, a na Cresu evangelizacijom turista, pa sam dolaskom u Zagreb htio najprije upoznati grad, a zatim osmisliti neki nov način evangelizacije. Molio sam Boga za nadahnuće kako da s mladim ljudima izađem na cestu, a da ne budemo nametljivi i heretični, nego da svjedočimo svoju vjeru“, objašnjava. Onda je dobio nadahnuće za Antunovski hod kojim je htio spojiti dva svetišta, ali i dva suprotna dijela grada, te proći kroz cijeli grad te na glavnom trgu posvjedočiti vjeru. Na prvom Hodu sudjelovalo je 600 ljudi, na drugom 1200, a na trećem 2300 mladih vjernika. „Kroz medije se nameće mišljenje kako u Crkvi više nema mladih ljudi. Mi dokazujemo kako su to samo predrasude.“

Hod započinje u Sesvetskim Selima, prolazi središtem Zagreba i završava na Svetom Duhu. Na početku kolone je križ, zatim korača fra Stjepan u svojem franjevačkom habitu, a iza njega nepregledna rijeka djevojaka i mladića s hrvatskim i vatikanskim zastavicama u rukama. „Ljudi nas pozdravljaju, vozači tramvaja nam trube… Na raskrižjima nas dočekuju bakice, ljudi na prozore izvise zastavu s likom Blažene Djevice Marije, mašu nam i pozdravljaju nas“, opisuje nam fra Stjepan. Kolona mladih ljudi zaustavlja se na Trgu bana Josipa Jelačića, gdje slijedi igrokaz, molitva i blagoslov. „Naposljetku se događa predivan prizor – cijeli Trg klekne. U tom trenutku sve stane, Božja milost se prospe gradom i ljudi zaplaču poput male djece…“, opisuje. Dogodi se onaj poseban trenutak zbog kojeg je Bog prije 15-ak godina trebao pobijediti valove na pulskoj plaži, jednom izgubljenom mladiću odgovoriti na brojna pitanja i naposljetku ga pozvati za svojeg svećenika.

Bitno.net