Foto: Ilustracija
Srednjovjekovna bosanska država je imala relativno dobre trgovinske i druge veze sa susjednim državama, a posebno dobre veze s Dubrovačkom Republikom, koja je tada bila izuzetno važna država, ne samo u europskim, već i u svjetskim okvirima.
Srednjovjekovna župa Lepenica nalazila se u širem pojasu istoimene rijeke. Povjesničari nikada nisu precizno utvrdili granice navedene župe, ali sa sigurnošću možemo reći da se nalazila između župa Vrhbosna, Neretva, Mel i Lašva. U vrijeme srednjovjekovne Bosne, srednjovjekovna župa Lepenica bila je banski, odnosno kraljevski posjed, te je bila jedna od temeljnih župa srednjovjekovne Bosne i imala ključnu ulogu u razvoju bosanskog kraljevstva. Prema dostupnim podacima znamo da se tadašnja župa nalazila na sjecištu važnih srednjovjekovnih putova koji su povezivali kontinentalni dio i primorski dio. Čak možemo tvrditi da je po broju stanovnika, privrednoj djelatnosti i ostalim djelatnostima, župa Lepenica imala veću važnost i od župe Vrhbosna.
Upravo zbog svojih gospodarskih kretanja, pokretanja rudarstva i trgovine u ovim krajevima, župa Lepenica ostvaruje značajne veze s Dubrovačkom Republikom. Zahvaljujući toj suradnji danas imamo dostupne informacije iz tih vremena. Tako u dubrovačkim arhivima možemo pronaći razne ugovore, povelje, testamente, sudske odluke itd. koje potiču upravo s prostora navedene župe. Neke slučajeve svakako treba izdvojiti kako bi jasnije osvijetlili neke stvari iz tih vremena.
Kao najstariji spomen imamo kupoprodaju konja gdje Bogoje Dobrošića iz Lepenice 1335. godine prodaje tri konja u Dubrovniku za 40 perpera.
Sljedeći dokaz trgovine nalazimo u trgovinskom ugovoru iz 1381. god., istina, o malo drugačijoj trgovini, odnosno kupovini jedne robinje u Lepenici.
Dubrovački kroničar Lukkari također spominje navedenu župu i njene dijelove. Godine 1428. spominje se selo Smucka koje je u sastavu župe Lepenica, a u okviru jedne žalbe koja je upućena bosanskom kralju, a odnosi se na povećanje carine u Konjicu i Smuckoj.
Kreševo
Nikada nije utvrđeno gdje je bio administrativni centar župe, ali bitno je spomenuti da su se dva naselja značajnije razvila u odnosu druga naselja unutar župe, a također i unutar srednjovjekovne Bosne. Riječ je o Kreševu i Fojnici koji su se razvojem trgovine i rudarstva, te kao centri crkvene vlasti, značajnije i brže razvijali od ostalih mjesta. Kreševo kao mjesto gdje stoluje bosanski biskup spominje se još za vladavine bana Borića. Danijel Farlati, jedan od najvećih crkvenih povjesničara spominje četiri biskupa koji su stajali na čelu katoličke Crkve sa sjedištem u Kreševu u 12. stoljeću. Ta dva grada naročito razvijaju svoje veze sa Dubrovačkom Republikom.
U Kreševu prema nekim izvorima već u 14. stoljeću imamo dubrovačku koloniju, s osnovanim sudom i konzulom. Dubrovačka kolonija u Kreševu je imala i svoje funkcionere koji nisu bili samo kreševski, već su jednim dijelom bili funkcioneri iz Fojnice. U navedenom razdoblju rudarstvo se snažnije razvija, a Kreševo postaje i ljetna rezidencija bosanskih kraljeva. Tako ostaje sve do kraja bosanske samostalnosti. A da nisu samo katolici iz Kreševa imali prisan odnos s Dubrovačkom Republikom pokazuje i još jedan podatak. Dana 8. siječnja 1404. god. iz sela Janjića (kod Kreševa) djed Radomjer upućuje zahvalu Dubrovčanima na gostoljubivosti kada su primili vojvodu Pavla Klešića, Patarena.
Dubrovčani i Fojnica
Fojnica kao naselje unutar župe Lepenica prednjači u svom razvoju u odnosu na druga mjesta, pogotovo krajem 14. i početkom 15. stoljeća. Rudarstvo u okolici Fojnice dovodi do toga da su u samoj Fojnici, Ostružnici i Deževicama Dubrovčani formirali svoje kolonije, carinarnice, stambene objekte pa i crkve. U spomenutom periodu osjetan je značajan broj doseljenika od kojih se mogu izdvojiti Sasi, Dalmatinci, a posebno Dubrovčani. Poznat je podatak da je u Fojnici u vremenu 1430.-1450.god. živjelo i radilo 365 Dubrovčana. Postoji na stotine dokumenata koji potvrđuju da su u Fojnici i njenoj okolici Dubrovčani imali svoje kuće, trgovine, ugostiteljske objekte, rudarske jame, pogone za preradu ruda itd… Mnogi Dubrovčani su u Fojnici živjeli i preko dvadeset godina, a mnogi su i umrli i pokopani na fojničkim grobljima. Prema tadašnjim podacima vidljivo je da se pored ostalih ruda koje se eksploatiraju u ovim krajevima, ponajviše rudari i trguje srebrom; po tadašnjim procjenama i do 3 tone godišnje. U Fojnici je najvjerojatnije kao i u ostalim rudarskim centrima radila kovnica novca. Naime, dugo vremena se postavljalo pitanje gdje je bila kovnica novca bosanskih vladara, i to u prvoj polovini 15. stoljeća, kada Srebrenica u tom razdoblju ne pripada bosanskoj državi. Iako nema podataka koji bi izravno potvrdili i riješili ovaj problem, proučavanja građe iz dubrovačkog arhiva navodi na zaključak da bi upravo to mogla biti Fojnica. Novac označen kao kraljev (grossi di RE;denarii regis Bossine itd.) često se spominje u izvorima i to obično vezano za Fojnicu.
Osim spomenutih djelatnosti koje su Dubrovčani obavljali na ovim prostorima, pojavljuje se i do tada ne baš česta djelatnost, u kojoj Dubrovčani između sebe, a poslije i domaćem stanovništvu daju robne i novčane kredite, o čemu imamo dosta podataka koje nalazimo u raznim ugovorima i testamentima Dubrovčana.
Deževice
Deževice, iako danas malo mjesto u povijesti je imalo itekako važnu ulogu u radarskim, trgovinskim i drugim odnosim unutar same župe, a svakako i u odnosima sa Dubrovačkom Republikom. Dubrovčani su u Deževicama još s početka 15. stoljeća imali svoju koloniju i carinu. Kako su Deževice bilo važno rudarsko i trgovinsko središte, Dubrovčani su ovdje imali i svoj sud, na kojemu su rješavali sporove između svojih trgovaca.
“Povjesničke crtice Kreševa“
Godine 1444. u Kreševu se zbio još jedan bitan događaj u odnosima srednjovjekovne Bosne i Dubrovnika. Naime, 3. rujna 1444. godine u Kreševu se skupila sva onovremena vladajuća elita sa bosanske strane, te dubrovački poslanici sa druge strane. Tom prilikom im bosanski kralj Stjepan Toma Ostojić potvrdi sve dotadašnje povelje i povlastice, te im izda i novu povelju gdje im potvrdi “Primorje i Konavle“. O ovome, ali mi drugima događajima fra Ignacije Strukić znatno detaljnije opisuje u prvoj kreševskoj monografiji “Povjesničke crtice Kreševa“. O razdoblju pred pad Bosne dodaje:
„U dubrovačkom arhivu nalazimo i još jedan izvor, vjerojatno i posljednji prije samog pada bosanske države pod osmansku vlast. Kako je naime Radivoj Kristić, stric kraljev, koji je bio zapovjednikom grada Kreševa, svojski spremao na rat i dobio od grada Dubrovnika nješto praha topovskoga, po tom možemo zaključiti, da se je i u ovom mjestu pri osvojenju Bosne morao odigrati krvavi prizor, i da je poteklo u njem puno bosanske krvi. Promislimo li uz to da je slavodobitni Muhamed II. zarobio 100 000 naroda obojega spola i 30 000 najkršnijih bosanskih mladića janjičarima učinio, onda nam grozna ta slika biva kod kako podpunija“.
Svakako, ovdje bi trebalo spomenuti nalaz novca i jednog zlatnog prstena u njivi Bukovik u selu Homolj, gdje se pronašlo pored spomenutog prstena i 400 komada dubrovačkih kovanica iz 15. stoljeća. Pretpostaviti je da tada, a i danas, ova depo novca nije bio male vrijednosti, samo dodatno potkrjepljuje postojanje trgovačkih veza sa Dubrovnikom.
Milodraž, ljetna rezidencija bosanskih kraljeva
Govoriti o prostorima župe Lepenica svakako je potrebno spomenuti i Milodraž koji se nalazi prostoru današnje općine Kiseljak, a suprotno mnogo puta spomenutog da se isti nalazi kod Fojnice. Naime spomenuti Milodraž je najvjerojatnije bila ljetna rezidencija bosanskih kraljeva gdje se najvjerojatnije odigralo mnogo bitnih događaja, ali ćemo se ovdje dotaći samo jednog vjenčanja.
Stjepan Tomaš Kotromanić godine 1446. god. izmirio se s vojvodom Kosačom i oženio njegovu kći Katarinu koja je u to vrijeme imala 22 godine. Vjenčanje je obavljeno po katoličkom obredu na dan Uzašašća 26. svibnja 1446. godine u Milodražu. Ovim brakom kralj Stjepan Tomaš dobio je svog vjernog pratioca, a u svom puncu Stjepanu Vukčiću Kosači moćnog saveznika u ratu protiv Osmanlija. O ovome vjenčanju ima dosta spomena u povijesnoj literaturi. Na navedeno vjenčanje došli su mnogi uzvanici iz same Bosne, a i šire. Poznato je da su došli i mnogi uzvanici iz samog Dubrovnika. Dubrovčani su došli u velikom broju i, kako je opisano, s bogatim darovima. Sa sobom su doveli i nekoliko grupa zabavljača.
Rudnici
Dubrovački arhiv je bogato vrelo podataka za ove krajeve. Iz samom arhiva doznajemo da su u 14. i 16. stoljeću živo radili rudnici u ovim krajevima. Prije svega to su rudnici u Fojnici, Kreševu, Deževicama, Ostružnici, Zabrđu, Toplici itd... a od ruda najviše se eksploatira olovo, željezo, kositar, bakar, živa, srebro i zlato. Prema navodima kroničara, u Dubrovnik je znalo doći u samo jednom danu 300 do 400 konja iz Bosne, natovareno raznim rudama i rudarskim prerađevinama. Poslije ovakvih saznanja sa sigurnošću možemo pretpostaviti da su i dubrovačke zidine najvjerojatnije građene i klesane sa fojničkim i kreševskim alatima.
Sukob između bosanskog bana i Dubrovačke Republike
A kao dokaz da nije uvijek sve tako sjajno bilo u navedenim odnosima, nailazimo na događaje iz 12 stoljeća. U Kreševu su u 12. st. bili biskupi Vladislav, Milovan, Rodigosta i Danijel. Biskup Vladislav je na ovu funkciju zasjeo 1141.god. posredovanjem ugarskog kralja Bele II. kojemu se po svoj prilici pridružio i sam ban Borić radi zajedničke odbrane od neprijatelja. Nakon Vladislava, Kreševo dobiva novog biskupa Milovana koji je ostao zapamćen po tome što se odmetnuo od dubrovačkog nadbiskupa i podložio se splitskom nadbiskupu što je izazvalo žestok sukob između bosanskog bana Borića i Dubrovačke Republike. Za sav taj sukob je bio odgovoran vlastohlepni splitski nadbiskup Gvido, kome je bio naklonjen i ugarski kralj Bela II, te njegov sin Geza II, a sam ban Borić je s njima bio u dobrim savezničkim odnosima. Navodno u započetom sukobu (ratu?) s Dubrovčanima ban Borić nije imao baš nekog uspjeha, pa je ubrzo morao sklopit mir s istima, a bosanskog biskupa ponovo vratiti pod vlast dubrovačkog nadbiskupa. Po drugim izvorima ovaj rat je započeo sam ban Borić proganjajući bosanske kršćane koji su se sklonili u Dubrovnik, a Dubrovčani ih ne htjedoše izdati. Ovaj događaj se zbio po Orbinu i Lukariću 1154.god.a po Ristiću 1159-1160. god. O ovim događajima pisao je fra Ignjacije Strukić, ali on se sam zbog nedovoljno čvrstih dokaza ograđuje od ovih podataka. Nakon biskupa Milovana dolazi biskup Radigosta koji je blagoslov dobio u samom Dubrovniku. Nakon toga dolazi biskup Danijel koji isto tako stoluje u Kreševu. Crkveni kroničar Farlati isto dodaje da je Kreševo u 12. stoljeću bio veoma napučen i bogat grad.
Milan Tuzlak/artinfo.ba
