ART BLOG NAŠA DIJASPORA NATJEČAJI MARKETING POŠALJITE VIJEST
VELIKI POTHVAT

ruanda221.png

Sve je počelo u skučenoj sobici jednog samostana visoko u brdima Ruande. Mali krevet, radni stol, mjesta samo za još jednog odraslog čovjeka. Nema prostora ni za okrenuti se. Korak i već ste na vratima. Napravite li još koji, ući ćete u blagovaonicu, u kojoj su lokalni grah i riža gastronomska svakodnevica. Sve je asketski, skromno do beskraja. Potpunu tišinu, tu čarobnu kulisu mjesta, remeti samo jedno malo tele čiji je dolazak na svijet proslavljen prošle noći. I vjerojatno bi taj mali samostan izgubljen u zabiti Afrike bio posve običan, ni po čemu drukčiji od stotina ostalih, da njegovu povijest već više od 30 godina nisu ispisivala dvojica naših ljudi, Hrvata, bosanskih franjevaca, koji su od ruandskog sela Kivumua, svaki na svoj način, stvorili priče koje podsjećaju na bajke, iako to nisu.

U Kivumuu je devedesetih živio misionar fra Vjeko Ćurić koji je za vrijeme genocida 1994. pred mačetom sumanutih prvih susjeda Hutua, instant-ubojica, spasio tisuće ljudi iz plemena Tutsi. O njemu se danas uči u školama, a nakon što je 1998. ubijen, uspomenu na njega u glavnom gradu Kigaliju čuva spomenik “padri Vjeki”. Nekoliko godina nakon njegove smrti u isti mali samostan sazdan od crvene cigle, u sobu s početka priče, uselio se Vjekin subrat i prijatelj fra Ivica Perić. Došao je iz Ugande u kojoj je godinama bio misionar. Došao je s idejom čuvanja uspomene na Vjeku. No, Ivica je došao i s vizijom te golemom energijom koju je odlučio pretvoriti u nešto što se danas bez pretjerivanja može nazvati hrvatskim čudom u Ruandi.

Kad se iziđe iz njegove skromne sobe i spusti samo nekoliko koraka iz samostana niz brežuljak, do prije desetak godina do crkve i prema selu vodio je samo blatnjavi puteljak. A danas... Selo ima vrtić, osnovnu, srednju i zanatsku školu, dom za smještaj 600 đaka, metalske i drvne pogone, farmu, kuće za 40-ak volontera, a upravo se završava Centar za mirovne inicijative, konferencijska dvorana...

Sve je to sagradio fra Ivica s točno 820.000 eura donacija koje je zadnjih godina dobio isključivo od Hrvata! Nedavno je započeo i gradnju polivalentne sportske dvorane. Kroz smijeh kaže da će sagraditi i fakultet. On se smije, a svi ostali uopće ne dvoje da će to i učiniti.

Do sada je zahvaljujući njemu obrazovanje ondje steklo 2256 đaka i studenata koji su primili državne diplome. Trenutačno škole pohađa ukupno 740 djece, od onih u dobi od samo tri godine do srednjoškolaca na završnoj godini.

Iako se na prvi pogled čini da je 61-godišnji fra Ivica prije svega građevinac i graditelj koji bi za koji mjesec završio i Gaudijevu katedralu u Barceloni, on netipično afrički odmah pokazuje i zavidnu organizacijsku preciznost koju je razvio kao direktor škole.

– Svaki dan kuhamo 1500 obroka za đake, učitelje i ostale radnike. Evo, mjesečni budžet za siječanj ove godine bio nam je 18.533 eura, za prosinac 2020. bio je 14.597 eura... Što ću, moram voditi računa o svakom centu jer je ovo zaista velik pogon, a mi ovaj centar nazvan u fra Vjekino ime vodimo sami, bez ikakve pomoći institucija. Samo od donacija dobrih ljudi – kaže Ivica i nastavlja impresionirati.

– Za đake u srednjoj i zanatskoj krojačkoj školi nabavili smo 238 šivaćih strojeva, od običnih singerica do industrijskih kompjutoriziranih modela. Za đake koji studiraju IT imamo 58 laptopa, odnosno svaki učenik ima svoj (mogu li se time pohvaliti i sve škole u RH?, nap. a.). Učenici koji studiraju krojački smjer proizvode odjeću za cijelu školu, a dodatno organiziramo i modne revije kako bismo pokazali naše modne kreacije. Oni koji studiraju stolarstvo proizvode namještaj za sve naše objekte. Građevinski smjer ih gradi, električarski smjer ih oprema – ponosno nabraja dok šetamo školom, a on nam pokazuje grbove gradova na vratima svake učionice: Zagreb, Beč, Osijek, Ploče, Kiseljak, Kreševo, Sarajevo, Čitluk, Domaljevac, Tolisa, Bosna Srebrna... mjesta su iz kojih su dolazile najveće donacije za gradnju i opremanje škola i vrtića. Rezultat je sjajan. Država Ruanda prepoznala je sve to što je napravljeno u Kivumuu i Ivičinim školama dodijelila, u konkurenciji između njih 290, status “uzor škola u Ruandi”.

No, na stranu diplome i priznanja, ono što Kivumu zaista čini posebnim jest činjenica da djeca i đaci ondje uživaju u svom djetinjstvu, školovanju, a i sam se život odvija na nama posve neobičan, drukčiji, “šareni” način. Tko god je ikada putovao Afrikom vjerojatno čuva uspomenu na tisuće djece koja odjevena u prljavo-smeđe đačke uniforme trče uokolo svojih prljavo-smeđih škola u kojima i oko kojih nema baš ničega. Sve škole izgledaju isto. Učionica s jednom pločom, stotinjak malih stolaca u jednom razredu, struja kao rijedak luksuz. Obrazovanje... pa opet nekako prljavo-smeđe. Možda jedna bilježnica i olovka po đaku. Ponekad i po više njih.

U Kivumuu je situacija drukčija. Rekli bismo vrlo svjetska. Klinci u vrtiću imaju svoju biblioteku, gledaju crtiće, sve oko njih je šareno, kao i bicikli koje ih tete uče voziti. Osnovnoškolci osim uobičajene nastave, između ostalog, uče igrati šah. I zaista ga ozbiljno igraju. Damin gambit... u lokalnoj varijanti mogućih budućih velemajstora. Ivica u njima vidi buduće prvake Ruande u šahu jer već sada nemaju ozbiljne konkurencije. Još i manje šanse imaju potencijalni protivnici stolnoteniskog tima iz Kivumua. Sportska dvorana koju trenutačno gradi (kako kaže, za točno 269.723 eura, koje još nema pa ih skuplja donacijama) u njegovoj viziji izrodit će neke prvoligaške klubove u košarci, rukometu, odbojci i futsalu. Planira dovesti trenere iz Hrvatske kako bi radili s budućim igračima.

Što to vuče tog čovjeka u sva ta čuda, još nikada viđena i po mnogim afričkim gradovima, a sigurno ne u jednom selu kao što je Kivumu. Kada se pita tamošnje ljude, odgovori su slični.

– Ah, to je naš Ivica. Taj nikad ne staje – kaže misionar Mathias.

– Ivica je čudo – odgovara Inocent.

– Ivica je poseban čovjek – opisuje ga zaposlenica škole Maco.

A on sam uvijek ponavlja isto – “dođi, vidi kako ljudi žive, radi nešto...”.

– Kad sam prvi put 1990. došao u Afriku, u Ruandu, posjetiti fra Vjeku i Sebastijana, na aerodromu u Kigaliju sve je bilo puno vojske, bio je rat. Želio sam biti misionar, ali su svi ovdje za mene govorili “ma, taj nikad neće ovdje ostati”. I evo, više od 30 godina kasnije ja sam još uvijek tu, a mnogi od njih su odavno otišli. Na početku, kada sam se iz Ugande preselio u Ruandu, motiv mi je bio čuvanje uspomene na rad i djelovanje pokojnog fra Vjeke. S vremenom sam uvidio koje su ovdje potrebe i krenuo s gradnjom i organizacijom škola. Nakon što su 2012. moji prijatelji Maja Sajler Garmaz i Željko Garmaz objavili knjigu “Naš čoek u Africi” te pokrenuli humanitarnu udrugu “Srce za Afriku” stvoren je interes za pomaganje našim projektima u Kivumuu. Ljudi doniraju od kune naviše, a mi za taj novac ovdje gradimo bolji život za ovu djecu – kaže Ivica.

Ne treba posebno navoditi koliko mu znači to što se sva ta čuda događaju u ime pokojnog fra Vjeke. On je tamošnjim ljudima spašavao živote tijekom genocida. Ivica njihovoj djeci danas omogućava bolju budućnost. Kada se tome još doda i začin nacionalnog ponosa koji u njemu ne da tinja nego gori te obasjava sva okolna brda na kojima baš svi znaju da su ljudi iz daleke Hrvatske sagradili i još uvijek grade njihovu budućnost... Da bi ljudi ondje znali tko smo i odakle smo, Hrvatska ne treba igrati finale Svjetskoga nogometnog prvenstva. Šahovnica je u Kivumuu uobičajena i za dobro jutro i za laku noć. Svaki dan. Već dugi niz godina. Osjećaj je sjajan.

Dijeli ga zacijelo i baka Margarita koja je tko zna koliko stara pa i ne pamti mnogo, ali se sjeća da je njezina obitelj služila kralju još tamo 30-ih godina prošlog stoljeća. Nju je Ivica pronašao dok je prosila u obližnjem gradu kako bi joj praunuci imali za školarinu. Od tog dana on skrbi ne samo za školovanje njezinih potomaka, nego i za nju. Nema tu priča o kumstvima za Afriku. Tu se svaki dan živi kako bi se pomagalo drugima. Umorio bi taj posao svakog običnog čovjeka. Ivica je drukčiji. On uporno nakon cijelog dana trčanja za rješenjima navečer ponovno uđe u svoj skromni sobičak u samostanu i zaspi nakon opet iste večere od graha i riže. A mi mu ne možemo ni čestitati na tome jer odbija hvale. Ali možemo pomoći tako da i sami ugradimo jednu crvenu ciglu, jednu ili dvije kune u bilo što sljedeće što će fra Ivica dalje graditi...

Donacije se mogu uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku. Kunske uplate na IBAN u Addiko Bank (bivši Hypo Bank) HR7725000091101366453, u primatelja upisati Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek, a u opis plaćanja DONACIJA. Uplate iz svih ostalih europskih zemalja primaju se pak na međunarodni broj računa IBAN HR77 2500 0091 1013 6645 3 SWIFT adresa / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22.

Vecernji.ba

0
0
0
s2sdefault

artinfo2019-footer-logo.png

REDAKCIJA PORTALA

E-mail

artinfo.portal@gmail.com

Marketing

marketing@artinfo.ba

POSTANITE DIO TIMA

Copyright 2007-2021 ART  Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

designer17