Kraj četrdesetih godina donio je u naše krajeve elektrifikaciju. Ista je prvo stigla u grad, a zatim i u okolna sela, prvo bliža, a zatim ona udaljenija. Sukladno onom vremenu išlo je to nekom usporenom dinamikom, ali je išlo. Prema dostupnim podacima iz rada ing. arh. Jahijela Fincija, do svibnja 1950.godine od 180 objekata u Kiseljaku njih 80.5 % je bilo elektrificirano.
Obaveze domaćina
Svaki domaćin koji je želio osuvremeniti svoj dom i uvesti ovo čudo tehnike osim financijskog imao je dodatne obaveze. Domaćin je morao posjeći, oguliti i otesati bandere, u onom broju koliko je bilo potrebno da njegove kuće. Bandere su morale biti hrastove, jer su one „durečnije“, te je morao iskopati i rupe za iste. Postavljanje bandera te pružanje žica je bio posao za prave majstore odnosno električare, koje je narod sa punim pravom nazivao svjetlari. U svaku kuću se uvodio jedan izlaz tj. jedan potrošač, odnosno jedna žarulja koje se u pravilu postavljala u središnju prostoriju koja se nazivala kuća. Svjetlari su pažljivo ukopavali i zagipsali metalne bužire u zid kako se ne bi moglo pristupiti toj ubojitoj, a nevidljivoj novatariji nazvanom struja. Dakle, jedna sijalica ne sredini kuće i ništa više, nije bilo utičnica a nije ni bilo potrebe jer nitko nije ni imao nekih električnih aparata. Analogno tome nije bilo ni brojila potrošnje električne energije već su svi plaćali paušalno isti iznos za potrošenu energiju odnosno za potrošeno svjetlo.
Pojava lopova
Daljnjim progresom društva te uvođenjem novotarija, na tržištu su se pojavili i prvi električni aparati, koje je narod počeo kupovati, ali ih nije imao gdje priključiti, osim toga nisu bili ni dozvoljeni. Tu se na tržištu pojavljuje aparat koji se podaje onako, „na crno“ takozvani „lopov“, što i jeste bio. Aparat je bio jednostavan za upotrebu, bilo ga je potrebnu uvrnuti u postojeće grlo a sijalicu u isti s donje strane, te je svjetlo nesmetano moglo raditi, a sa strane se moglo priključiti još dva aparata te uživati u svim čarima tehničkih dostignuća, sve u okviru paušalnog plaćanja svjetla. Tu se elektrodistribucija našla u velikom problemu zbog velikog rasipa električne energije.
Istražne radnje
Tada su svjetlari dobili ovlaštenja za „posebne istražne radnje“ s ciljem pronalaska lopova, dodatnih potrošača, sijalica, radio prijemnika ili ne dao Bog, zločestog rešoa koji je trošio struje kao jedno malo selo. Progon lopova je trajao dugo godina, a potrebe domaćina da osvjetla i dodatne sobe i nabave još neke električne aparate je rasla iz godine u godinu. Tu je elektroprivreda, zajedno sa svojim svjetlarima uvidjevši da je nemoguće boriti se protiv tako malog neprijatelja koji stane u džep, odlučila stati u kraj nekontroliranoj potrošnji te je uvela brojila potrošene električne energije. Nakon uvedenih brojila, lopov se našao besmislen i bezvrijedan, te je završio u nekim podrumima ili slično, a jadni domaćini koji su se našli u nezavidnoj situaciji, morali su pronalaziti nove načine napajanja na crno.
izdi
Milan Tuzlak/artinfo.ba
