Jeste li znali da je u srcu Bosne postojao grad – Dubrovnik?!

Ako niste, ne uzrujavajte se, jer veliki je broj ljudi rođenih u BiH, ili koji u njoj žive, a da za njega nikada u životu nisu čuli.

Smjestio se iznad ušća potoka Zenika u rijeku Misoču, desetak kilometara daleko od Ilijaša, a svega 19 kilometara zračne linije od središta Sarajeva. Podignut je na brdu nadmorske visine 886 metara, okružen visokim stijenskim masivima (i do 1110 metara iznad mora) i neprohodnim liticama kanjona.

Prvi zapis o tom srednjovjekovnom gradiću datira još iz 1605. godine, i to iz pera jednoga gospara s mora, Jakova Lukarevića.

U svojim spisima što se čuvaju u Dubrovačkom arhivu, taj kroničar navodi okolnosti osnivanja kontinentalnog Dubrovnika, odnosno Grada i Varoši, kako se još naziva ovaj lokalitet. Po njima, ban Kulin je, otkrivši rudnike s velikim zalihama srebra i željeza, u pomoć pozvao upravo Dubrovčane, koji su u to doba bili na glasu kao vješti zanatlije i još vještiji trgovci.

PRIČA IZ DJETINJSTVA

I ilirac fra Ivan Frano Jukić spominje Dubrovčane koji su tamo topili srebrnu i željeznu rudu i podignuli grad uz odobrenje bana Kulina, što znači da bi se trebalo raditi o koncu 12. stoljeća. Istom su misijom ljudi s mora u Bosnu dolazili i u druge gradove, poput Vareša, Olova, Srebrenice...

Srednjovjekovni Dubrovnik padom Bosne i dolaskom Turaka (1463. godina) dobiva novo ime – Pazar, ali i dalje ostaje važna točka na trgovačkoj karti. Pretpostavlja se da je to bio sve do 18. stoljeća, kada je i napušten.

Više od dva stoljeća bio je pao i u zaborav povijesti. Takav bi i ostao da nije bilo jednog čovjeka, Perice Mijatovića, sarajevskog filozofa i sociologa. On je 1999. godine u Napretkovu časopisu "Stećak" objavio članak "Zaboravljeni srednjovjekovni grad Dubrovnik u Bosni". Prethodno je godinu-dvije dobro prostudirao sve dostupne povijesne izvore i sublimirao ih na jednomu mjestu.

Perica i sam podrijetlo vuče iz toga dijela srednje Bosne, a priče o napuštenom gradu urezale su mu se u memoriju još od djetinjstva.

– U selu Tisoviku, nasuprot gradu, živjeli su moja baka i stričevi. Tu se nalazila jedna kaldrmica dužine nekih 100 metara, čija je namjena mnogima bila nejasna. Na njezinu kraju uvijek je na tronošcu sjedio postariji čovjek i on je bio taj koji je nama djeci pričao kako je tu nekada bio grad, koliko je bio velik, da je imao svoje zidine za zaštitu, a da se na tom dijelu koji je već postao prašuma još nalaze građevine s očuvanim prostorijama i slično.

Što je zanimljivo, unatoč tom zaboravu, očuvala su se imena starih toponima, pa se selo tri kuće ispod nazivalo Grad, stijenu Bedem, a dio ispod nje Varoš. Kada se sve posloži, radi se o toponima koji označavaju jedan urbanizirani prostor – govori nam Perica.

NEKROPOLA STEĆAKA

Ubrzo mu se priključila brojna armija entuzijasta i zaljubljenika u povijest, što udruga, što mislećih ljudi, i danas je to postao jedan pravi pokret. Prvu bitku koju su trebali dobiti bila je 2003. godine kroz zatvaranje lokalnog kamenoloma, koji je već dobro nagrizao Grad. I uspjeli su, isto kao što su deset godina poslije izborili da se lokalitet proglasi nacionalnim spomenikom.

Prema izrađenim skicama, bosanski Dubrovnik činili su Gornji grad s četiri obrambene kule i dvor, spojene perimetralnim zidovima u dužini od 72 metra i širini od 7 do 17,5 mm, potom Donji grad, bedemima opasano naselje za elitu – bogate trgovce, nositelje upravnih funkcija i vojno rukovodstvo, Varoš – naselje trgovaca u kojem se odvijala svakodnevna trgovina s trgovačkim i zanatskim radnjama, lokalitet Podgrad, gdje su smještene upravne institucije, te fortifikacije s još nekoliko kula na isturenim pozicijama.

Postoje i precizni podaci o broju od 45 do 55 domaćinstava koja su podlijegala poreznim obvezama u tadašnjoj župi, koja će s Turcima postati nahija.

U blizini se nalazi i nekropola stećaka visoke umjetničke vrijednosti, Kopošići, koja otkriva tko je vladao srednjovjekovnim Dubrovnikom kod Ilijaša.

– Na jednom od stećaka u Kopošićima piše da tu leži knez Batić, koji je u milosti božjoj slavnog kralja Tvrtka i da je on knez bosanski. Ovo knez bosanski nije samo bila titula, već pozicija poput one današnje predsjednika vlade. Njega se spominje u još pet do šest povelja u arhivima Beča, Pešte, Dubrovnika, a njegova oca Mirkovića čak u devet. On je imao još jaču poziciju od sina u vrijeme kralja Tvrtka I., kada je i srednjovjekovna Bosna bila puno snažnija – pojašnjava Mijatović.

Danas je otkopano i istraženo oko 20 posto lokaliteta. Pomažu Federacija BiH, Kanton, Općina, kao i imenjak iz Hrvatske, Grad Dubrovnik, koji je u mandatu Andra Vlahušića izdvojio 100 tisuća kuna za arheološke radove.

A jedan od tih pokušaja prije pet godina doveo je i do senzacionalnog otkrića, brokatnog plašta velikog kneza bosanskog s dvora kralja Tvrtka I. Plašt se danas čuva u Zemaljskom muzeju BiH, u istoj prostoriji s najznačajnijim srednjovjekovnim nalazima u BiH. Među njima je i Hagada, židovski rukopisni iluminirani kodeks, koji datira iz 15. stoljeća.

BRONCA, POZLATA I LJILJAN

Posljednje što je u ljeto ove godine otkriveno tijekom radova na zaštiti i konzerviranju 40 metara južnog zida je dio pojasne kopče rađene u bronci s pozlatom, a na njoj je ugraviran sjajan prikaz ljiljana.

– Takav jedan motiv govori nam o srednjovjekovnim tokovima, o bosanskoj vladarskoj lozi, motivu ljiljana koji je itekako bitan za bosansko srednjovjekovlje. Takav nalaz predstavlja sjajan primjer umjetnosti i luksuza, te način života ljudi na srednjovjekovnom gradu Dubrovniku – komentirao je pronalazak Edin Bujak s Instituta za arheologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Perica Mijatović vjerojatno je najsretniji čovjek u cijeloj priči jer se u projekt koji je sam zakotrljao prije dva desetljeća danas uključila jedna takva institucija, ugledni ljudi poput vodećega bosanskohercegovačkog arheologa Adnana Busuladžića, kao i međunarodni faktori kroz ICOMOS (Međunarodni savjet za spomenike i spomeničke cjeline) na čelu s dr. Vjekoslavom Sanković Simčić i dr. Elsom Turkušić.

Korona-kriza malo im je poremetila planove, ali se ne odustaje.

– Naš je primarni cilj da se zaštite svi elementi, a onda rekonstruiraju primjereno sadašnjem stanju i stvori dojam o cjelini. Siguran sam da će daljnji radovi produbiti znanja o stvarnoj ulozi srednjovjekovnoga grada Dubrovnika. Podataka je malo, ali kako vrijeme odmiče, pojavljuje se sve više detalja. Uvjeren sam da ćemo uspjeti ovaj lokalitet pretvoriti i u turističku destinaciju zanimljivu za sve kategorije posjetitelja – reći će skromni i samozatajni Perica i pozvati sve u pohode ovom neistraženom dijelu Bosne.