Đuro Đaković je bio velika ličnost, komunist, borac za radnička prava, organizator štrajkova itd. Bio je sve samo ne partizan kako mnogi „znalci“ vole spomenuti jer je drug Đuro ubijen o strane režima, znatno prije Drugog svjetskog rata.
Kiseljak je zasigurno obilježio i značajno se zahvalio ovom mladom, neumornom čovjeku koji je i glavom platio svoju borbu za ljudska i radnička prava. Tako su u Kiseljaku glavna ulica, osnovna škola u Gromiljaku i kiseljački izviđači desetljećima bili nazvani po njemu. Na samom ulasku u središte grada, idući iz Sarajeva, s lijeve strane na znamenitoj Mujkića pekari ili Rajića pekari što je ranije bila, postavljena je brončana spomen ploča gdje piše:
„ SA OVOG MJESTA GOVORIO JE 1921. GODINE SEKRETAR CK KPJ I POSLANIK OVOG SREZA NA LISTI KPJ DRUG ĐURO ĐAKOVIĆ.
1953 SAVEZ BORACA NOR KISELJAK.
Govor ispred Hrvatskog doma
Zbilja je drug Đuro bio u Kiseljaku, ne samo te godine, već puno ranije, a i kasnije. Vidljivo je iz pisanih tragova da je surađivao s Franjom Kobačićem u Kiseljaku koji mu je kao čovjek od povjerenja distribuirao za drugove komunističke kalendare „Borba“, kao i novčanu pomoć za štrajkaše protjerane u Fojnicu i Kreševo. Isto tako se zna da je drug boravio u Kiseljaku i 1921. godine te održao oveći skup ispred Hrvatskog doma koji je inače bio centar kulturnih, političkih i drugih zbivanja. Na spomenutom skupu okupilo se mnoštvo ljudi, seljaka, radnika, neradnika (njih najviše, oni se odazovu u najvećem broju), djece, obavještajaca, kontraobavještajaca, buržuja, političara, a i poneki turist.
Narod ispred, a drug Đuro držaše govor s prozora Hrvatskog doma. Ljudi su slušali, rijetki razumjeli ali svi pljeskali. Dakle, zbilja je to bilo tako, ali kakve veze ima ovaj događaj sa ranije spomenutom Rajića pekarom, a poslije Mujkića pekarom?
Najvjerojatnije nikakve! Veza bi i mogla biti ako je drug nekim slučajem prošetao do spomenute pekare da kupi kiseljačku pogaču, mada ako uzmemo u obzir da je do te pekare bilo još dvije bliže pekare, a vrlo vjerojatno je uvaženom gostu upriličen neki ručak. Dakle veza između ovih ne postoji, bar ne do ovog dijela priče.
Sporna ploča
Dakle, do spomenute 1953., u Kiseljaku kao i cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji, partizani su već uveliko uspostavili svoju, odnosno narodnu vlast, odnosno više svoju nego narodnu, jer oni su puno bolje znali što to narodu treba nego on sam. Dakle, i u samom Kiseljaku stvari su već funkcionirale kako treba. Klasnim neprijateljima su oduzete velike kuće i onda su te „male“ kuće dodijeljene zaslužnim drugovima. Već godinu dana je bilo kako su se riješili i „šumljaka“. Kroz cijelu općinu postavljena su spomen obilježja u znak bitnim bitkama, poginulim partizanima, znanim i neznanim herojima rata ali i onima koji to nisu bili. Čak se na crnom mramoru upisala i kontroverzna Anka partizanka sa trorogom kapom koja se bogohulno i kroz pjesmu borila protiv religije i Boga često pjevajući: Ja sam Anka partizanka, sa tri roga protiv Boga. Tako je drugovima iz odbora NOR-a, na red došlo da naprave i spomen ploču drugu Đuri, te je napraviše i umalo postaviše upravo na ono mjesto gdje je drug držao govor.
Međutim, drugovi iz odbora se nađoše u velikoj dilemi. U tom trenutku im se učinilo kao jako nezgodan splet okolnosti da drug Đuro koji je bio Hrvat, dođe u jedan već etiketirano hrvatski gradić i još povrh svega posjeti Hrvatski dom i održi kojekakvo političko okupljanje. Dosjetiše se drugovi da istu tu spomen ploču odnesu i postave na Mujkića pekaru, odnosno na otetu kuću Huge Rajića, te na taj način po tko zna koji put falsificiraše povijest, čvrsti u uvjerenju da njihovo vrijeme nikad neće proći.
Milan Tuzlak/artinfo.ba
95 godina vatrogastva u Kiseljaku
KIPAR I KIPERAŠ: Priča o "obezglavljenju" kipa Majka i dijete
