Nas sugrađanin, Marko Barišić, uputio se ovoga ljeta u “avanturu života”. Naime, Marko je odlučio otići na more, što ne bi bilo samo po sebi neobično da za prijevozno sredstvo nije odlučio koristiti samo vlastite noge. Da, noge! Marko je četiri dana hodao do Neuma, a nakon što se vratio s ove neobične avanture, odgovorio je na nekoliko pitanja za Brnjaci Portal.
Kako se rodila ideja hodanja do mora?
Znao sam da ovo ljeto neću imati previše vremena za odmor pa sam razmišljao kako kvalitetno iskoristiti ograničeno vrijeme. I dok sam ja razmišljao, algoritam na YouTube-u mi je predložio video dečka koji je iz Zagreba pješačio do mora. Ideja mi se dopala, pa sam pomislio da bih i ja sam mogao otpočeti takvu vrstu avanture.
Koliko su trajale pripreme prije samog polaska?
Nakon donošenja odluke, uslijedila je detaljna priprema rute i traženje prenoćišta, guglanje, te suptilno ispitivanje iskusnijih planinara o potrebnoj opremi. Nisam želio pretjerano govoriti o samoj ideji koja je tek bila u nastanku, osobito zbog pritiska okoline i postavljanja visokih očekivanja.
Na putu ti je jedini partner bio ruksak. Što je sve potrebno ponijeti za takvo nešto?
Po mom mišljenju nije potrebno previše opreme. Prikladna i udobna obuća i odgovarajuće čarape su najbitnije. Također i odjeća mora biti od pogodnih materijala i brzosušeća. Ostatak opreme ovisi o dužini i težini planirane rute. Jedino što je neophodno su kvalitetni štapovi za hodanje. Ja sam nosio pribor za prvu pomoć, džepni nožić, suzavac i slične sitnice koje su mi mogle zatrebati na putu.
Je li te bilo strah samog pothvata?
Kada sam napravio plan znao sam da će biti naporno jer moram svaki dan preći 40-50 km. Bit cu iskren i reći da me nije bilo pretjerano strah jer nisam sebi dopustio da previše razmisljam o svim preprekama koje bi se mogle naći. Ipak, kada je čovjek sam satima, samim time je prinuđen da razmišlja i zamišlja svakojake situacije koje bi se mogle dogoditi, razumno je da će se u takvim situacijama razviti određena doza straha ili takozvani 'overthinking'. Bitno je tada znati obuzdati svoje misli i usredotočiti se na sve ono pozitivno sto vas čeka, na sreću sve je prošlo u najboljem redu i bez većih neugodnosti.
Jesi li i u jednom trenu htio odustati?
Naravno da jesam, osobitno zbog pomenutog razmišljanja. Najteže mi je bilo savladati put od Čapljine do Neuma, pogotovo dio koji je pratio napuštenu zeljeznicku prugu na kojoj se nalazilo deset napuštenih i neosvjietljenih tunela.
FOTO : Brnjaci portal
Koji dan je bio najteži?
Upravo ovaj gore spomenuti, to je bio posljednji dan, odnosno četvrti. U jednakoj mjeri koliko je bio težak, toliko će mi ostati u sjećanju jer sam se tijekom njega suočio s nekim svojim strahovima i na taj nacin ojačao u mnogim pogledima.
Je li putem bilo nekih iznenađenja, npr. susret sa životinjama?
Putem nije bilo opasnih susreta sa životinjama. Osim kućnih ljubimaca, ma koliko to smiješno zvucalo, sreo sam samo kornjaču.
U kakvom si fizičkom, ali i mentalnom stanju stigao u Neum?
U Neum sam stigao poprilično umoran, ali zbog ostvarenog cilja to više nije bitno bitno.
Osjećao sam iznimnu sreću, tako da se moze reći kako je i moje mentalno stanje bilo veoma dobro.
Rekao si da si išao na put kako bi naučio o sebi, možeš li nam reći nešto više?
Itekako. Ovo je bilo jedinstveno iskustvo kojim sam pomjerio granice fizičkih i mentalnih sposobnosti. Imao sam priliku vidjeti samo mali dio ljepota i raznolikosti Bosne i Hercegovine, zbog kojih zaboraviš na umor. Na putu sam prošao i pored nekoliko nekropola stećaka koji su odmor za dušu i vraćaju nas u prošlost. Meni kao buducem geografu, ovo je bilo veliko iskustvo i jedna vrsta terenske nastave. Sretan sam sto sam ovo prošao, te se nadam da ću doživjeti još mnogo ovakvih avantura koje zasigurno svima preporučujem.
D. Kraljević | Brnjaci Portal
