lo selo Brlošci, udaljeno svega nekoliko kilometara od Kladnja, mjesta na cesti Tuzla Sarajevo koji je davnih osamdesetih godina bio poznato po Muškoj vodi. Punila se pod sloganom Muška voda – ženska radost.

Taj kraj ovih dana u regiji nije došao na naslovnice zbog te vode, koja još uvijek u velikim količinama tamo izvire, već zbog jednog neljudskog poteza dvojice huligana koji su dječaku Zuhdiji Aliću (13) ukrali divlje kupine koje je on prodavao pored magistralnog puta kako bi svojoj obitelji priskrbio dio novca s kojim bi pokrpali slabašan kućni budžet. Mučki su mu oteli njegove kupine koje je tog jutra ubrao s namjerom da ih proda putnicima namjernicima.

- Još me je strah, kada god vidim kombi prođu me trnci. Ipak prodajem i dalje, ali sada sam malo oprezniji. Kada sam im istresao kupine u vrećicu koju su izvadili iz kombija vidio sam da ne vade novac da mi plate, povukao sam se nekoliko koraka unatrag, uplašio sam se da će me zgrabiti i ubaciti u kombi, da više neću vidjeti majku, oca, moje sestre i brata. Podrugljivo su se nasmijali, sjeli u kombi i otišli u smjeru Tuzle. Od straha nisam zapamtio registraciju, znam da je bila iz BiH, niti da li na kombiju nešto piše, samo znam da je bio žute boje – priča Zuhdija, dok gleda u mobitel kojeg je prije nekoliko dana dobio od jednog kako on kaže gospodina, dobrog čovjeka.

- To mi je prvi mobitel u životu, volio bih kao i sva druga djeca imati i laptop, koji bi mi dobro došao u pohađanju škole na daljinu – kaže Zule, kako ga njegovi od milja zovu.

Dok je na školskom raspustu Zuhdijn dan započinje ujutro odlaskom sa starijom sestrom u obližnje šume gdje beru kupine. Vraćaju se kući prije vrućina. – Prije sam to radio sa svojim bratom, ali on sada ima druge poslove. Imamo nedaleko jednu svoju njivu i oko nje ima puno kupina, tamo najviše uberemo – kaže Zuhdija koji se nasmijao na primjedbu kako on ima svoj vlastiti kupinjak. Nakon prebiranja kupina, pakira ih u posude od jednog kilograma, najčešće mu posluže plastične boce od soka i odlazi stotinjak metara od kuće uz cestu na početak ugibališta da bi se pored ceste mogli zaustaviti njegovi kupci ne ugrožavajući druge sudionike u prometu. – Sjednem na zaštitnu ogradu, čujem kada nailazi automobil podignem u zrak ruku u kojoj je posuda s kupinama. Većina vozača prođe, neki zatrube, mahnu rukom u znak pozdrava. Uzvratim pozdrav onima koje poznajem. Imam dojam da me sada puno ljudi zna- kaže dječak.

Na početku, dok je još pekao zanat prodavača šumskih plodova, njegova majka Senada (42) kaže da puno ljudi na toj cesti prodaje šumske plodove, jer se od nečega mora živjeti, nije sve išlo glatko. - Rugala su mi se druga djeca, govorili su mi da prodajem kupine, jer nemam što jesti. Od neki su očevi radili u Sloveniji, ali došao je dan kada su i oni počeli prodavati kupine. Nikada ih nisam smatrao konkurencijom, jer ja imam svoje prodajno mjesto – rekao je Zuhdija i dodao kako je prodaja bolja vikendom nego li radnim danom.

- Kupuju više ljudi koji se vraćaju s vikenda provedenog u Sarajevu i okolici. Kada je lijepo vrijeme sjednem pored ceste i prodajem, a kada pada kiša odem do reklamnog panoa svoga susjeda i tamo se sakrijem od kiše. Ništa me ne može spriječiti u želji da prodam kupine, jer znam da će taj novac dobro doći mojoj obitelji – govori dječak i iz vlastitog iskustva kaže da ljudi vole šumske plodove, divlje jagode, koje pristižu krajem lipnja, zatim gljive, a nakon njih kupine, koje ipak idu najbolje. - Moji kupici prvo pomirišu moje kupine i onda ih probaju mislim da ih miris obuzme, plate mi, poglade me po kosi i odu. Nažalost nađu i se i ovakvi koji mi otmu ubrano voće. Nisam plakao zbog toga, već zato što sam se uplašio da mi nešto ne učine, da me ne otmu - plačljivim glasom rekao je Zuhdija. Majka Senada još je uplakana i u strahu.

- Kada se to dogodilo došla mi je kćerka u kuću i rekla je da je vani Zuhdija i da plače. Čim sam izašla iz kuće vidjela sam po njemu da se nešto dogodilo. Pitala sam ga što je bilo, kroz suze mi je rekao da su mu ukrali kupine. Prigrlila sam ga i rekla mu neka, neka su, bitno je da tebi nisu ništa uradili. Nabrati ćemo nove kupine u šumi ih ima koliko hoćeš. Bilo mi je jako teško i nisam mogla sakriti svoje emocije pred njim, teško mi je bilo u srcu. Nije to prvi puta da su mu nečasni ljudi takvo nešto uradili, lani su mu ukrali gljive, ali nakon toga nije bio toliko uplašen kao sada.

Hvala svim dobrim ljudima koji su nam se javili, svima koji su nam poslali pomoć za djecu, vratili su mi vjeru u ljude. Poslali su nam pakete u kojima je pribor za školu.

Zuhdiji su poslali odjeću i obuću. Ni ovima koji su pokrali moga sina ne zamjeram, voljela bih da mi se jave, četiri puta sam ih pozvala da dođu kod nas kući skuhala bih im kavu i rekla da to nije lijepo što su uradili, ne samo mome sinu, već bilo kome. Čak bih im dala i ubranih kupina, bez da mi daju i jednu marku. Moje dijete nije moglo spavati, jako se uplašio – kaže Senada.

Dječak, plavokos, puno ozbiljniji od svojih 13 godina s osmijehom je izašao pred nas, dovezao se na malom dječjem biciklu, vjerojatno od svoje najmlađe sestre (7). Nakon pozdrava i pitanja Zuhdija zašto na tom biciklu slegao je ramenima i rekao da drugoga nema. Led smo probili sa slatkišima koje smo mu darovali, pa nas je prihvatio kao iskrene prijatelje koji žele pomoći njemu i njegovoj obitelji, a dijete to zna prepoznati. Pri povratku u Hrvatsku oko Srebrenika došla je vijest iz Zagreba da je laptop za Zuhdiju spreman i da je u redakciji 24 sata. Javili smo to njegovoj majci i njemu, ubrzo je stiglo veliko Hvalaaaa!

Zuhdija Alić će od ove školske godine zbog korona virusa lakše savladati nastavu na daljinu, pomoći će mu u tome laptop. - Od svih predmeta u školi najviše volim biologiju, volim i informatiku, u školi imamo kompjutore, nažalost do sada kod kuće nisam imao kompjutor pa nisam mogao vježbati ono što smo učili u školi. Sada ću moći i to – nije krio sreću marljivi dječak.

Unatoč teškom životu u kući u kojoj živi dječak sa svoje dvije sestre, bratom, majkom i ocem, vlada savršen red i sve blista od čistoće. Majka Senada koja je prije nekoliko godina bila teško bolesna kaže da od najranijih dana uči svoju djecu da moraju raditi. – Ne činim to da bi oni meni pomagali, već da bi im kasnije u životu bilo lakše, jer nećemo mi vječno živjeti. U kući je dogovor, svi znaju to trebaju raditi, svatko sukladno svojim mogućnostima, suprug Fikret je najčešće u šumi gdje siječe drva, sin, koji se školovao za frizera je na drugim poslovima, jedna kćerka ide u drugi razred srednje škole i biti će frizerka, a najmlađa kćerka je predškolskog uzrasta. Zuhdija će sada u sedmi razred. Mogu se pohvaliti da moja najmlađa kćerka koja nema još sedam godina zna „ukuhati“ pitu. Senada se složila s našom konstatacijom da je Bosna jedina zemlja na svijetu u kojoj kažu da su ukuhali pitu i ispekli kavu, a zatim je nastavila - Moja srednjoškolka je s 13 godina znala pripremiti kompletan ručak koji nas je čekao dok se ne vratimo iz šume, te radne navike u životu im mogu pomoći, a nikako odmoći – zaključila je Senada Alić.