Legendarni Jozo Penava je u svojoj Pjesmi o Kreševu postavio pitanje:

„Zdravo, zdravo momci Kreševljaci,
da li znate gdje je selo Vranci?”
… i odmah na to pitanje dao odgovor:
„selo nam je podalje od grada,
ispod Inča debeloga hlada,
gdje orlovi gnijezda savijaju,
čobani se pjesmom dozivaju.”

Tko god je barem jedanput imao prigodu posjetiti ovo slikovito selo i njegov neodoljivi, bajkoviti krajolik, bit će mu jasno kako je ovaj čuveni glazbenik, inače autor preko 300 narodnih pjesama, našao inspiraciju za ove stihove.
Selo leži na oko 700 m nadmorske visine i udaljeno je oko 2 km od općinskog središta Kreševa. Udobno se ugnijezdilo između padina planine Lopate (1324 m) koja je opet obronak Bitovnje (1770 m). Kroz njega teče biserno čista Vranačka rijeka koju za vrijeme proljetnih i jesenskih kiša te topljenja snijega pojačava Jasenovica čiji se izvor nalazi oko 1 km od sela, pa tako ujedinjene tutnje i huče pronoseći u svojoj podivljaloj bujici i drvlje i kamenje.

Selo rudara i kovača

Nema pouzdanih podataka kad je selo nastalo, ali se pouzdano zna da je starije od Kreševa. Nastalo je i razvilo se najvjerojatnije kao rudarsko naselje o čemu svjedoče brojne jame i rupe u okolici s vidljivim tragovima iskapanja ruda, poglavito željeza, žive, barita, srebra, olova… Najpoznatija i najveća od njih svakako je Oberska jama koja se nalazi na oko 1,5 km od sela u zadivljujućem kanjonu planinskog potoka Kostajnice. U jami su vidljivi tragovi iskapanja cinober žive kao i ispiranja zlata, a sama jama zadivljuje bogatstvom pećinskih ukrasa i predstavlja nezaobilaznu postaju mnogim speleolozima, planinarima i ostalim ljubiteljima prirode, koji predvođeni iskusnim vodičima iz Zavičajne udruge Kreševski citrin uživaju u razgledanju njene raskoši. Povjesničari su utvrdili da su na ovim područjima živjeli Sasi koji su bili poznati kao vrsni istraživači podzemlja i iskusni rudari o čemu svjedoče i germanizmi u nazivima pojedinih kopova: Štolna, Ober i sl.

Naslage jalovine, tzv. troske koje su vidljive ispred pojedinih jama dokaz su da se na tim mjestima talila željezna ruda. O uskoj povezanosti ovog kraja sa preradom željeza, poglavito kovanjem, svjedoči podatak da je svako domaćinstvo u selu imalo u svom posjedu jednu jednostavnu, malu kovačnicu, tzv. „duganju”. U duganjama su se proizvodili razni predmeti: ručni alat, potkovice, klinovi, brave, noževi i sl. koji su se prodavali na sajmovima i pijacama, a karavanama se otpremali do Dubrovnika te zatim, morskim putem, sve do Venecije, Carigrada…

Budući da u okolici sela nema puno obradivih površina pa se od poljoprivrede nije moglo živjeti, nije ni čudo da su se Vrančani obučili i usavršili u kovačkom umijeću po čemu su bili nadaleko poznati.

Poslije Drugoga svjetskog rata kovači su bili pozvani na rad u kovačku zadrugu u Kreševu te je zvonjava čekića o nakovnje, koja se stoljećima razlijegala selom, utihnula pa do danas nije sačuvana nijedna duganja.

Znamenitosti

O starosti sela najbolje i najuvjerljivije „govori” jednolučni kameni most kojeg je narod od pamtivjeka zvao Rimski most iako mu neki samozvani povjesničari žele oduzeti ovu „laskavu titulu” tvrdeći da je iz nekog novijeg vremena. Međutim, arheološka istraživanja su potvrdila da su temelji mosta doista iz antičkih vremena a da je gornji dio vremenom, po potrebi pojačavan i nadograđivan. Ovome u prilog ide i činjenica da su nekoliko stotina metara dalje od mosta pronađeni ostaci rimske ceste s vidljivim tragovima točkova nekog primitivnog sredstva za transport rude. Most je inače najstariji građevinski objekt na području općine Kreševo, pod zaštitom je države i predstavlja svakako najveću znamenitost sela po kojoj su Vranci nadaleko poznati.

Priča o Vranačkom zvoniku ili o pločama za zvonjenje seže u vrijeme turske okupacije kada je bila zabranjena zvonjava crkvenih zvona pa su izrađivane čelične ploče u čije se unutrašnje strane naizmjenično udaralo pomoću dva čekića. Ploče su bile različitih debljina i dužina, o čemu se pri izradi posebno vodilo računa, da bi proizvodile različit zvuk i da bi njihova zvonjava što vjernije dočaravala zvuk pravih crkvenih zvona. Ploče Vranačkog zvonika napravljene su u 16. st., a kad je zvonjava crkvenih zvona dolaskom austrougarske vlasti ponovo dozvoljena, kreševski samostan ih je poklonio selu Vranci, koje je u to vrijeme bilo jedno od „najjačih” u župi.

Donedavno se u ploče zvonilo za vrijeme ispraćaja pokojnika ili kad bi se spremalo nevrijeme, a sada ih povremeno „uznemiri” samo poneki znatiželjni turist.

Jednako kao duganje i vranački zvonik, utihnuli su i mlinovi kojih je bilo desetak u selu. Poredani na obali rijeke, stajali su čvrsto, kao svjedoci davno prohujalih vremena, a do danas ne osta sačuvan nijedan.

Posebna znamenitost i atrakcija sela su stare bosanske kuće kojih je sačuvano još nekoliko i koje su u cijelosti zadržale svoj vanjski izgled mada im je unutrašnjost vremenom prilagođavana za stanovanje. Neke od njih su starije od 300 godina i stavljene su pod zaštitu države.

Povijest i tradicija

Kada se idući iz Kreševa prema Vrancima skrene lijevo preko drvenog mosta, nakon nekoliko minuta šetnje šumskom stazom stiže se na malu zaravnicu usred bukove šume kojom dominira prelijepa kapelica ispred koje se nalazi malo grobište. Ovaj slikoviti ambijent nadopunjuje bistri planinski potočić čiji je žubor, uz cvrkut poneke ptice, jedini zvuk koji se može čuti u ovom usnulom carstvu tišine.

To su Jastrebine, mjesto gdje su prema narodnoj predaji izginuli svatovi upavši u tursku zasjedu. Svatovi su pod okriljem noći, vjerojatno iz doline Neretvice, krenuli u kreševsku crkvu na tajno vjenčanje da bi taj čin sakrili od turskih silnika i izbjegli agino pravo prve bračne noći. Na tom mjestu su i pokopani, a vranački i kreševski puk čuva uspomenu na njih, već stoljećima posjećujući i održavajući ovo zavjetno mjesto.

Na ideju za izgradnju kapele, uređenje i proširenje platoa, postavljanje križnog puta i klupa za sjedenje došli su 2001. god, tadašnji kreševski gvardijan fra Mato Cvjetković i župni vikar fra Marinko Didak, te su je uz pomoć kreševskih poduzetnika i skupine entuzijasta uspjeli ostvariti. Jastrebine su već stoljećima zavjetno mjesto te mjesto molitve i utjehe o čemu svjedoči nekoliko križeva koje su vjernici podigli u znak zahvalnosti za uslišene molitve. Otkako je prije 15-ak godina izgrađena spomenuta kapela, od svibnja do listopada se u Jastrebinama subotom uoči mlade nedjelje služi sveta misa.

Na uzvisini koja sa zapadne strane dominira Kreševom, a od Vranaka je udaljena oko pola sata hoda, nalaze se ostaci staroga kraljevskog grada za koji se ne zna kad je zapravo izgrađen. Prema nekim povjesničarima sagradio ga je Kulin ban u 12 st. i u njemu je stolovala bosanska vlastela te su među njegovim tvrdim zidinama potpisane mnoge povelje, a neki izvori tvrde da su u njegovim riznicama Dubrovčani čuvali novac – tzv. perpere koje su zaradili iskapanjem i prodajom rude te ga koristili za kupovinu kovačkih prerađevina koje su dalje preprodavali. U tvrđavi se, prema nekim povijesnim izvorima, kraće vrijeme zadržala i posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača Kotromanić bježeći od turskog progona sa svojom pratnjom iz Bobovca prema Rimu. Mjesto gdje se nalazila tvrđava zove se Bedem, a šire područje – Grad. Oko 1 km prema zapadu nalazi se impozantna stijena zvana Biskupove kuće gdje je biskup Ogramić 1673. godine podigao biskupsku rezidenciju u kojoj je boravio par godina prije nego se povukao u Đakovo. Potok ispod stijene nosi znakovit naziv – Obješenjak, a jedan dio puta preko Grada zove se Kraljev put. Ovo nam nazivlje zorno pokazuje da je ovo područje bilo svjedokom burnih događaja iz tih tegobnih ali ponosnih vremena.

Na zaravni pored jedva vidljivih ostataka kraljevskog grada, prema zamisli tadašnjeg kustosa Muzeja franjevačkog samostana Kreševo, inače rođenog Kreševljaka, fra Stjepana Buljana, u čast posljednje bosanske kraljice Katarine podignuta je kapela, a šire područje ispred nje uređeno je i očišćeno. Na tom se mjestu, u čast kraljice Katarine, svake godine 25. listopada na dan njezine smrti služi sveta misa kojoj nazoči znatan broj vjernika među kojima i učenici SŠC Kreševo od kojih neki za tu prigodu obuku narodne nošnje.

Da Vrančani drže do tradicije i starine vidi se po tome da su do današnjih dana sačuvana dva stara običaja koja se rijetko gdje još mogu susresti. To su: tradicija čuvanja misnog ruha i prikupljanje novca na Badnji dan da se njime plate mise za kovače iz sela Vranci koje se služe na prvi dan Uskrsa i prvi dan Božića.

U misno ruho koje su stanovnici sela nabavljali još od 18. st. spadaju: svećenička odora, liturgijske knjige i obredni pribor. Liturgijske knjige, od kojih neke potječu iz 1773. godine i više se prema novom obredu ne koriste, predane su na čuvanje Muzeju franjevačkog samostana u Kreševu. Stariji dio svećeničke odore potječe vjerojatno i iz ranijeg vremena. Kalež je iz 1819. g. i predstavlja vrijedan ručni rad izvjesnog majstora Rokovića, a novi dio misnog ruha nabavljen je sedamdesetih godina 20. stoljeća. Sve to je uredno složeno u jednu drvenu škrinju i čuva se u kući osobe koja obnaša dužnost prokaratura. Ova oprema se i danas koristi prilikom blagoslova polja i mise na groblju.

Što se tiče mise za vranačke kovače, nitko pouzdano ne zna otkada potječe ta tradicija što zorno govori da je vrlo stara. Radi se o tzv. esnafskoj misi koju su plaćala udruženja zanatlija pa tako i kovača, za dobrobit svojih članova. Prokaratur na Badnji dan obiđe sve kuće u selu čestitajući ujedno Badnjak, a prikupljeni novac preda gvardijanu franjevačkog samostana s napomenom za kada su planirane mise. U novije vrijeme su uz kovače, ovoj misi pridodani i umirovljenici, jer je nažalost prvih sve manje, a drugih sve više.

Selo Vranci, danas je važan dio turističke ponude Kreševa i nezaobilazna postaja mnogih posjetitelja koji u skupinama ili pojedinačno posjećuju ovaj kraj. Općina Kreševo i Turistička zajednica na pragu su realizacije projekta prilagodbe jedne stare vranačke kuće u objekt za prihvat turista. Selo u kome u tridesetak kuća živi tek nešto više od četrdeset stanovnika, od kojih su mnogi starije životne dobi, dijeli sudbinu mnogih sela koja su u procesu raseljavanja ali je još uvijek mjesto na kome se može puno toga naučiti o povijesti i životu općenito. Ovu priču započeli smo stihovima iz Pjesme o Kreševu Joze Penave pa ćemo je tako i završiti:

„Dođi, rođo, primamo te rado
dok nam siđe sa planine stado
pa ostani dok ne prođe zima
ima dosta rakije i vina.
… dođi, rođo, da vidiš, da se zadiviš.”